O nekim poznatim sevdalinkama, II dio

POD TUZLOM SE ZELENI MERAJA
Pod Tuzlom se zeleni meraja,
Na meraji prostrta serdžada,
Na serdžadi džerimdžija Mujo,
Koj' od svita džerim uzimaše:
Po groš momci, po dukat divojke,
Lipa Fata – stotinu dukata!

Džerim – globa, novčana naknada, koja se plaćala za učinjene prijestupe – u ovom slučaju riječ je o kradji soli u Tuzli;
Dzerimdzija Mujo, stvarna je ličnost, bio je albanskog porijekla, veoma strog i besprijekoran u kažnjavanju svih onih koji su krali so.
Fata iz pjesme – je istinita ličnost, kćerka Salih-age Starčevića (Atikovića) iz Atik mahale
Pjesma, nastala za vrijeme sultana Selima III, opjevala je zgodu prilikom otvaranja Jalske džamije u Tuzli kada je džerimdžija Mujo uhvatio društvo tuzlanskih djevojaka, među kojima je bila i lijepa Fata Atiković u «krađi» soli (djevojke su, šale radi, htjele ukrati malo soli). Budući da je bio oštar i beskompromisan, odmah je počeo da galami na djevojke:
«Za krađu se ide u zatvor!»
na što su djevojke lakonski odgovorile da su spremne da odmah plate. Međutim,
cijena koju je kazao Mujo bila je previsoka – jedan dukat:
«Svaka po dukat! Jeste li čule? Po groš plaćaju momci, ali djevojke... To je zato jer ste vi iz najboljih tuzlanskih porodica, pa možete platiti, a državi treba para! Puno para! Eto u svake od vas vise grivne dukata. U momaka toga nema. Ili propiše il' djevojkama dadoše! Osim toga, svakom momku... jer je momak... može svašta u vreću stati, pa i krađa, ali djevojkama...
«Ali, to nije pravo, Mujaga!»
Na ove riječi džerimdžija Mujo kao da pobjesni, viče koliko ga grlo nosi...
Od svih djevojaka Mujo prima po dukat, a sve preko oka gleda na lijepu Fatu. Očima je jede...
A Fata Atiković, lijepa kćerka hadži Salih-age, iz Atik mahale, baci dukat na zemlju, ošine Muju pogledom punim prezira i mržnje i ode...
Takav postupak, takvo poniženje jako razljuti gordog Albaneza, pa zagrmi:
«Ne primam, ne!»
Prihvati se za silah, pa će za pušku, ali se brzo premisli i zakriči:
«Ti moraš platiti stotinu dukata ili odmah da te vodim u zatvor!»
Lijepa Fata naglo skide nizu dukata... ravnih stotinu dukata... pa ih baci u lice džerimdžiji Muji s riječima:
«Eto, pa se najedi gladniče!»
Čim se po Tuzli pročulo šta se djevojkama dogodilo, odmah je tuzlanski kajmekam Hasan ef. naredio istragu protiv džerimdžije Muje, smijenio ga sa položaja i osudio uz povrat novca oštećenim djevojkama. Iza toga nije prošla ni nedjelja dana, kada se s one strane Jale pročula pjesma:
«Pod Tuzlom se zeleni meraja...»
Izvor: Husein Dubravić-Đogo: Naša lijepa i bogata Tuzla u slici i pjesmi (Postanak pjesme: «Pod Tuzlom se zeleni meraja»). Glasnik Vrhovnog Islamskog starješinstva, XXXVI, 5-6, Sarajevo, 1973.

PODIGLI SE MLADI VRATNIČANI
Podigli se mladi Vratničani,
I pred njima Morić Mustafaga,
Na Bjelave Odundžinoj Ati.
Ali Ate doma ne bijaše,
U mahali kolo vodijaše.
Kad su bili pokraj kola blizu,
Vrisnu Morić kao ljuta guja:
«Čuješ li me, Odundžina Ato,
de ukloni skute anterije,
da pronesem samurli dolamu,
skloni skute od mavi mavlute,
da pronesem čibuk jaseminov!»
Njemu Ata hitro odgovara:
«Vidi, vidi, Morić Mustafaga,
nije majka rodila junaka,
da poplaši Odundžino zlato!
Neću sklonit' skute anterije,
Već ti skloni samurli dolamu,
Neću sklonit' skute od mavlute,
Već ti skloni čibuk jaseminov,
Da provedem kolo djevojaka!»
Vodi Ata kolo djevojaka,
Poplahnu se Morić Mustafaga,
Pa pokupi samurli dolamu,
Pa skloni čibuk jaseminov,
Pusti Atu s kolom kićenijem!

Kazivao Munir Sokolović iz Sarajeva. Zabilježio Alija Bejtić. Skraćenu i malo modificiranu varijantu tumačila rahmetli Zekija Zećo.

Junakinja ove pjesme – Odundžina Ata živjela je u drugoj polovini XVIII st. u Sarajevu. Odundžija na turskom znači – drvar – čovjek koji dogoni i prodaje drva za ogrijev; Odundžije su bili stara sarajevska familija, davno izumrla, pa je to, vjerovatno razlog da se ime i prezime Ate Odundžine deformisalo u drugim pjesmama (u Utundžinu Zlatu).
Nema sumnja da je Ata Odundžina bila djevojka na glasu, jer se spominje u više narodnih pjesama, kao u ovoj npr.
Vezak vezla Odundžina Fata,
Na čaradaku blizu ćepenaka.
Njoj dolazi Elifagić Mujo...
Također jedna narodna pjesma sa njenim imenom sačuvana je u jednom turskom rukopisu koji je posjedovao Osman Asaf Sokolović, veliki bibliograf i bibliofil (umro 1972.) Taj rukopis potiče sa prijelaza XVIII u XIX st., ali je nažalost rukopis znatno oštećen, pa nije posve čitljiv tekst narodne pjesme. Pjesma počinje ovako:
Lijepo ti je ...
...
u njemu su lijepe mahale,
još ljevše im cure...
al tug šaha Odundžina Ata,
bio zambak Kujundžina Ajka,
zulfi nedžar Sandukčina Mejra,
bio zerin bećaruša Uma,
žuta lala Lugavina Hanka...

Drugi junak ove pjesme – Morić Mustafaga – je također stvarna ličnost, sin Ibrahim-age Morića, rođen 1756. godine u Sarajevu, a oženio se 3.2.1776., pa se da pretpostaviti da je ova pjesma nastala prije te godine dok je Mustafaga još momkovao. Dakle, pjesma potiče iz XVIII stoljeća. Alija Bejtić je pronašao čak trojicu stvarnih ličnosti sa istim imenom, a junak ove pjesme je drugi medju njima.

Izvor: Alija Bejtić: Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama II. Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu. Vol. 3, Sarajevo, 1955., str. 122-123.

POLETJELA S MORA LASTAVICA
Poletjela s mora lastavica
Na muštuluk Fehimbegovici.
Daj muštuluk Fehimbegovice,
Eto ide Fehim-beg s Ćabe.
I on vodi roba i robinju,
Tebi roba, a sebi robinju!»
«Da je Bog d'o da on i ne ide!»

Zabilježila Đenana Buturović po kazivanju Nadje Širbegović iz Tešnja.

Prema kazivanju Nadje Širbegović odnosno predanju, Fehim-beg iz pjesme je njen pradedo hadži Fehim-beg Smailbegović iz Tešnja, koji je umro za vrijeme austrougarske vladavine. Pjesma je nastala po njegovom povratku s hadža. Kad je bio u Šamu (Siriji) doista je kupio robinju za 300 dukata, doveo je u Tešanj i oženio. Pred smrt je pričao da je bila još jedna robinja, Čerkeskinja, još ljepša, ali je nije mogao kupiti zbog previsoke cijene, 1000 dukata. Njene ljepote se do smrti sjećao i sam je govorio da će mu i «na samrti na njoj oči ostati». (Izvor: Đenana Buturović: Narodna poezija u tešanjskom kraju. Glasnik Zemaljskog muzeja. NS, Etnologija, vol. 42-43, Sarajevo, 1987., str. 275-333.)

PROTUŽILA PEMBE AJŠA
Protužila Pembe Ajša:
«Dertlija sam nego paša!
Jes' tako mi zdravlja mog,
Ne imala nikog svog!
Kako neću dertli biti,
Kad me ljuta tuga mori!
Jes' tako mi zdravlja mog,
Ne imala nikog svog!
Što ja hoću ne daju mi,
A što neću nameću mi!
Jes' tako mi zdravlja mog,
Ne imala nikog svog!
I živjeću, i umrijeću,
Nametnika ljubit' neću!
Jes' tako mi zdravlja mog,
Ne imala nikog svog!

Ova je jedna od više narodnih pjesama koja je upamtila «Pembe Ajšu», stvarnu ličnost koja je živjela u Sarajevu sredinom i u drugoj polovini XIX stoljeća. O njoj je vrijednu bilješku ostavio Kosta Hadži Ristić davne 1869. godine u svome radu «Iz Bosne i o Bosni», štampanog u «Danici» donoseći pri tome nepotpuni tekst pjesme o Pembe Ajši. Prema njegovim riječima, Pembe Ajša je bila udata za Fejzagu Alađuza, koji je upravo umro te 1869. godine. Hadži Ristić donosi interesantnu pojedinost iz života Pembe Ajše prema kojoj Pembe Ajša nije imala djece u braku sa Fejzagom Alađuzom, ali je «sama dovela inoču svome mužu, da bi mu ova rodila nasljednika».
Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Institut za književnost i «Svjetlost», Sarajevo, 1991., str. 52-53.

U GRADAČCU, GRADU BIJELOME (varijanta)
(po pjevanju Džavida Pamukovića iz Gradačca)
U Gradačcu, gradu bijelome,
Hair čini Husein-kapetane!
Hair čini – Bijelu džamiju.
Alem meće Salko Sarajlija,
Alem meće, alem stati neće!
«Stan' aleme, stan' dragi kamene,
nisu za te haram pare date!»

O narodnoj pjesmi «U Gradačcu, gradu bijelome», postoji predaja o gradnji džamije:
... Kada je Husein-beg Gradaščević odlučivao da izgradi tu prelijepu džamiju nije mogao postići saglasnost svojih saradnika gdje i na kojem mjestu da je podigne. I tako, dok je sjedio na mehkamom minderu na doksadu bijele kule svojim saradnicima obrati se slijedećim riječima: «Tamo gdje ja i moj at zajedno panemo sa bedema kule neka se na tom mjestu podigne bijela džamija!»
I «Zmaj od Bosne razigra svog pomamnog dora i gdje sretno padoše, tu i lijepu džamiju sagradiše.»
Ovo je jedna od pjesama koje su upamtile velikana bosanskohercegovačke historije – gradačačkog kapetana Husein-kapetana Gradaščevića (1802.-1834.), borca i vođu pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine za vrijeme turske vladavine. Potiče iz jedne od najuglednijih i najbogatijih familija Bosne i Hercegovine toga vremena. Kako navodi prof. Ahmed Aličić Gradaščevićima je pripadalo «gotovo svo područje od Brčkog do Gradačca, te od Šamca do Gračanice.»
Gradaščević je bio vođom pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine u periodu 1831./1832., koji, nažalost, nije uspio. U narodu je za Husein-kapetana uvriježen nadimak «Zmaj od Bosne», mada se on nikada nije službeno tako potpisao. U svojoj korespodenciji Husein-kapetan se obično služio slijedećom potpisom: «Husein-kapetan, bosanski vitez». Umro je 30. ili 31. jula 1833. godine, a sahranjen je na starom carigradskom mezarju Ejup.
Uskoro se očekuje prijenos posmrtnih ostataka Husein-kapetana u njegov rodni Gradačac, a uspomenu na njega, njegovo junaštvo, ponos i domoljublje, ali i njegove haire čuva više lirskih i epskih narodnih pjesama, među kojima je i gore navedena. Valja napomenuti da postoji više varijanata pjesme «U Gradačcu, gradu bijelome», gornja je samo jedna od njih.

Izvori: Ahmed S. Aličić: Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Orijentalni institut, Sarajevo, 1996., str. 395-406.; Sadik Šehić: Husein-beg Gradaščević – «Zmaj od Bosne» i njegovo doba. Zürich, 1993., str. 93-101.; Džavid Pamuković: Bosni i Gradačcu s ljubavlju (CD). Visoko: Muzički atelje «Omega», 1998.