STARE NAŠE KUĆE
Rujan 1998.
Noćna šetnja
mračnim Jajcem. Ispod Medvid kule, pokraj Sv. Luke, uz grad do portala tvrđave.
Niz grad, kroz kulu-kapiju, pa fratarskom stazom s isprovaljivanim podzidama
prema čaršiji. Kroz Banjalučku kapiju, niz Varoš. Stara bosanska kuća, na
četiri vode, velika, otmjena, u strani, s verandom preko cijeloga pročelja –
viša strana gleda na Vrbas i na cijelu dolinu prema Lučini i Podmilačju,
napuštena, posrnula, zarasla, hladnoća i memla biju iz provaljenoga podruma s
masivnim kamenim portalom na luk. Iznenadno ganuće, potresenost, riječi koje
čuješ u sebi, bez smisla i sintakse: „stare naše kuće, stare naše kuće...” Na
Kozlučkom mostu hladna struja iz mračnog kanjona Vrbasa, uz Kozluk zagledaš
hoćeš li poznati kuću u kojoj si noćio kao dijete. Natrag niz Kozluk, do
samostana i srušene crkve, pa nalijevo uz Varoš do odvojka, desno – stara kuća
Nike i Ane Lovrinovića, u potpunom mraku, propala, provaljena, nagnuta,
sablasna. Gdje su generacije, gdje su tople večeri. Priča o prababi Klari koja
je curom bila ljepotica-pjevačica da joj ravne do Travnika ni u cilom Travniku
bilo nije. Bila joj takmac cura muslimanka na gradu, pa bi se nadpjevavale
preko Vrbasa – prva s bunara u Kozluku, druga s Tabije. Tada bi bezi na Tabiji,
kažu, zapovijedali da se šuti: „Klara piva!“, a po mahalama bi se sve umirilo,
malo i veliko. Imala šestericu braće, pa kad bi išla na vodu, pratila je sva
šesterica s golim noževima u rukama, da joj lipotu i poštenje od turaka brane.
Natrag kroz grad, prazan, mračan. Melankolija ne da do daha.
Prenešeno uz
dopuštenje autora sa sajta: https://ivanlovrenovic.com/clanci/sarajevski-dnevnik/ivan-lovrenovic-rjecnik-vjere-i-nevjere-x-
No comments:
Post a Comment