Nirha Efendić: Jedan pogled na usmenu pjesmu Prusca prema novoj građi.*

Nirha Efendic

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine

Etnološko odjeljenje, kustos za usmenu poeziju

E-mail: nirhaefendic@yahoo.com

Jedan pogled na usmenu pjesmu Prusca prema novoj građi

Ovaj rad bavi se razmatranjem poetičkih i folklorističkih obilježja usmenih pjesama zabilježenih u najnovijem etnološko-folklorističkom istraživanju područja Prusca. Pored nekoliko ljubavnih, porodičnih, svatovskih, šaljivih i vjerskih pjesama, glavnina donesene pjesničke građe odnosi se na kratku, mahom deseteračku formu lirskog distiha, u literaturi prepoznatljivu pod pojmom „bećarac“. Pored lirskih, u ovom radu razmatrana su i tri fragmenta koja pripadaju određenim lirskonarativnim pjesmama te jedna balada. Klasifikacija pjesama u ovom radu načinjena je na osnovu poetičkih odlika (prvenstvano tematike i motivike) zabilježenih primjera.

Ključne riječi: Prusac, usmena pjesma, motiv, tema, oblik stiha

U srazmjerno kratkom boravku u Pruscu tokom 2008. godine, nakon niza razgovora sa prusačkim kazivačicama i kazivačima, prikupljena je skromna pjesnička građa, koja je sada pohranjena u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Usprkos činjenici da je razgovarano sa desetinama stanovnika Prusca, pjesme su zabilježene tek od 4 kazivačice, od kojih su dvije vršnjakinje – Melća Kišija i Fazila Kulaš (obje rođene 1927.), nešto mlađa je kazivačica Hasna Škandro (rođena 1937.), a najmlađa među rijetkim Pruščankama koje još pamte usmene pjesme je Saima Hubljar (rođena 1944.).

Među 63 zabilježene jedinice 24 primjera odnose se na lirske distihe.[1] U Pruscu su također zabilježene 3 uspavanke, 6 vjerskih[2] i 2 svatovske pjesme.[3] Ostatak u zabilježenoj građi čine šaljive i porodične pjesme – one upućene budućoj ili već stečenoj snahi ili svekrvi, momku, djevojci, mužu ili ženi itd.[4] Jedna pjesma vezana je za oslobodilačku borbu u toku Drugog svjetskog rata.[5] Četiri su lirskonarativne pjesme, među kojima se nalazi samo jedna poetski zaokružena cjelina, dok su preostale tri jedinice tek fragmenti, koji su u kazivanjima bili dopunjeni pripovijedanjem.[6]

Na samom početku razmatranja zabilježene građe važnim se nameće pitanje njene klasifikacije. U ovom radu provedena je književnoteorijska i folkloristička analiza isključivo na jezičkoj razini zabilježenih tradicijskih tvorevina.[7]

Lirske pjesme

U skorašnjem bilježenju usmenih pjesama u Pruscu, kako smo već istakli, prikupljena su 24 deseteračka distiha. Riječ je o lirskoj vrsti koja je na južnoslavenskom području najčešće označavana terminom bećarac, a koji su koristile i prusačke kazivačice, mada je poznato da je za ovu lirsku vrstu u bosanskohercegovačkoj sredini, među samim izvođačima korištena sintagma „kolske pjesme“. U natuknici o bećarcu u Rečniku književnih termina, koju potpisuje Miodrag Maticki, ono najvažnije u ovoj lirskoj vrsti objašnjeno je sljedećim riječima: „Najkraća, prevashodno ljubavna, narodna lirska pesma, po pravilu škrt deseterački dvostih u kome dominira slik (aa; leoninski slik): 'Iljadice, šareno ti lice, / Čini mi se otić' ćeš na svirce.'“[8]

Kako su posvjedočile kazivačice, u Pruscu su ove kratke pjesme, uz kolanje, djevojke pripijevale momcima na teferičima ili drugim javnim skupovima. Kolanjem su djevojke javno pokazivale svoju ljepotu, a lirski distih služio je da, osim vanjštine istaknu oštrinu uma i dovitljivost, osobine koje su pojačavale ukupni dojam o djevojci. Budući da se za vrijeme kolanja nije čula nikakva instrumentalna pratnja, niti se igralo, lagano kružno kretanje omogućavalo je valjanu sabranost u trenucima uobličavanja i izgovaranja lirskog distiha. Uloga ove najkraće lirske vrste bila je višestruka: istaći vlastitu pronicljivost, poigrati se sa nastojanjima udvarača, ali uz sve to sačuvati i djevojački ponos. U stihovima Očiju mi sa kojima gledam, / Dok sam cura poljubit se ne dam[9] djevojka u određenoj mjeri prkosi momku, ali u isto vrijeme naglašava važnost načela prema kojem svoju čestitost čuva za budućeg muža. Navedeni stihovi donose ljubavni dijalog koji započinje nagovještajem, ali se zaustavlja moralnim određenjima vjerozakona i tradicije. Da ponašanje u ovom obliku društvene zabave u prusačkom kraju nije uvijek bilo strogo podređeno utemeljenim normama, svjedoče stihovi Misliš dragi da ja hajem za te, / Mislim dragi i dušicu dajem,[10] gdje je dijalog nešto opušteniji i gdje djevojka jasno daje do znanja momku da joj se sviđa, čime se, na kraju, otvara prostor za razvijanje ljubavnog razgovora. Stihovi Nisam lipa, lipota ne važi / Teško onom ko lipotu traži[11] poentiraju značaj mudrosti i karaktera za čovjeka, osobito za brak i zasnivanje buduće zajednice.[12]

Kao i prethodno razmatrani primjeri, većina lirskih distiha zabilježenih u Pruscu su nedvojbenog ljubavnog usmjerenja, ali ima i onih iz čijeg teksta nije jasan razlog (ne)raspoloženja lirskog subjekta: Pjevaj grlo, ali nemoj vrlo, / Znade Bosna da sam ja žalosna,[13] iz kojih se ne razabire razlog žalosti, ali se iskazuje spremnost da se ona stoički prevlada.  Premda su okolnosti javnih pokazivanja, naprimjer kolanje, prednjačile u nastajanju lirskog distiha, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se odgovarajući stihovi nisu uobličavali i u drugačijim prilikama. Za razmatrani distih ne možemo tvrditi da je bio izgovoren na nekom velikom javnom skupljanju, na što već po svom sadržaju ukazuje, ali možemo pretpostaviti da su funkcije lirskog distiha ponekad bile savjetodavne ili poučne. Takvi su naprimjer i osmerački stihovi: Ko ne radi, nema hljeba, / Jer za svega truda treba.[14] Ponekad su i narodne mudrosti znale odjeknuti iz lirskog distiha. U stihovanoj formi one su se najlakše pamtile i prenosile, a zatim kao krilatica ponavljale uvijek kada su ove kratke pouke dobivale aktualiziranu snagu i prepoznatljivost, poput stihova Hajde dragi u šumu i radi, / Nemoj piti, nama može biti,[15] u kojima nezadovoljna žena podstiče muža na posao, ukazujući mu na činjenicu kako je miran i čestit život moguć samo uz častan rad.

Osim najčešćeg epskog deseterca i nešto rjeđeg simetričnog osmerca, lirski distih se znao javiti i u obliku trinaesterca, kao u primjeru U sarhoša zlatna čaša, točit ću je ja, / Sarhoš pije pa se smije, milovat će me.[16] U posljednjim stihovima ljubavno nadgovaranje pretače se u senzualnu maštariju, što nije uobičajeno za trenutak javnog stihovanog razgovoranja prilikom kolanja, nego je više posljedica djevojačkih sanjarenja u osami o svom budućem životu.

Od starice Melće Kišije zabilježene su 3 uspavanke i 6 vjerskih pjesama, koje se uobičajeno imenuju kao ilahije. Budući da su ilahije često imale funkciju uspavanke, jer su, slaveći Boga i Njegove odredbe, zazivale sreću i izražavale želju da čedo u kolijevci u toku odrastanja usvoji vjerske vrijednosti, razmatramo ih u ovom odjeljku zajedno. U već navođenom Rečniku književnih termina teorijsko određenje uspavanke načinila je Hatidža Krnjević, u kojem se za uspavanku, između ostalog, navodi: „Drevna pesma lirskog karaktera poznata u svetskoj usmenoj (→ obredne pesme) i pisanoj književnosti... Uspavanka je sačuvala arhaično verovanje u moć magije reči. Namenjena detetu, ona sadrži želje za zdravlje i srećnu budućnost, prožete verom u blagotvorno i samostalno dejstvo reči. Poetsku snagu uspavanke čine lirska neposrednost i toplina i slikovitost izraza.“[17]

Jedna od prusačkih uspavanki, spjevana u veoma rijetkom metru – šestercu, najuspjelije objedinjuje funkcije ilahije i uspavanke. Budući da majka u vjerskim odrednicama prepoznaje temeljne vrednote koje želi da usvoji i u budući život ponese njezino dijete, ona mu već u prvim danima saopćava svoja stremljenja: Na srcu ti iman, / Na jeziku Kur'an.[18] Osim lijepog vladanja, majka priželjkuje djetetu zdravlje, što u drugoj uspavanci, koja prvenstveno nije ilahija, iskazuje deseteračkim stihovima: Spavaj sine, Bog ti dao zdravlje, / San u bešu, a nesan pod bešu.[19] Poslije zdravlja, majčina najveća želja jeste da joj dijete bude zaštićeno od neprijatelja i zle sudbine: Dušmani ti pod nogama bili, / Travu jeli, s lista vodu pili.[20]

Među ilahijama zabilježenim u Pruscu, izdvajaju se dva primjera s temom onosvjetske kazne zbog ovosvjetskih grijeha. Lirski obrazac sačinjava sljedeći redoslijed zbivanja: djevojka susreće tri derviša i raspituje se za majku nakon smrti; derviši joj daju ključeve Dženneta i Džehennema, ali ona ne nalazi majku u rajskim vrtovima; otvara džehennemska vrata i ugleda majku na samom dnu; užasnuta prizorom, djevojka ju upita za razlog boravka u Džehennemu, na što joj starica odgovara nabrajanjem grijeha koje je činila za života.

Prvu varijantu sačinjavaju 22 stiha epskog deseterca. Redoslijed dunjalučkih grijeha čini glavnu razliku između ova dva primjera. U prvoj inačici, razlozi kazne pobrojani su u stihovima: Od sirote glavu zakretala, / Od komšije vrata zaključala, / Tvoga babe nisam priznavala.[21] U drugoj varijanti ova dionica razvijena je motivima koji su saopšteni u sljedećim desetercima: Od komšije vrata zaključala, / Svoju sofru krilom zaklanjala, / Pa i momku skudila djevojku,  / Više kuće kalem oblomila.[22]

Treća ilahija spjevana je u drugom po učestalosti metru južnoslavenskog pjesništva – simetričnom osmercu. Ovdje se susrećemo sa 24 stiha u kojima su predstavljene slike Dženneta i njegove ljepote: Bijele ptice brdu trče, / Po granama Kur'an uče. / Ozgo miva sama pođe, / Pa u usta sama dođe.[23] Motiv nagrade za čestit ovosvjetksi život ponijeli su osmerci: Ovaj 'vaki nurli Džennet / S Dunjalukom on se steče,[24] koji istovremeno sadržavaju poentu ove vjerske pjesme.

U Pruscu su zabilježena i dva primjera lirskih pjesama vezanih za svatove i svadbu. Jedno rano književnoteorijsko određenje svatovske pjesme na južnoslavenskom području ponudila je Radmila Pešić u leksikonu Narodna književnost  iz 1984. godine, gdje je poetički opisala svatovsku pjesmu kao „najlepšu lirsku narodnu pesmu“, u kojoj „preovlađuje svečano raspoloženje koje se ogleda u raskošnoj svetlosti, mladosti, lepote i bogatstva; ton je radostan, a ima i sete u opevanju devojačkog rastanka od doma“.[25]

U zabilježenoj prusačkoj svatovskoj pjesmi kao središnji motiv javlja se žal buduće nevjeste za „cvijećem nejakim“, koje ostavlja u roditeljskom domu, toplom gnijezdu iz kojeg odlazi. Na polasku mlada poručuje majci šta da učini sa cvijećem žalovanim: Dobro ga, majko, zalivaj, / Izjutra rosom s prozora, / Uvečer groznim suzama.[26] Dok upozorava majku na ostavljeno cvijeće, djevojka istovremeno iskazuje zebnju pred nepoznatim dešavanjima u novome domu.

Druga prusačka svatovska pjesma, sažeta u svega četiri stiha, vedro i radosno je intonirana. U njoj su razvijene slike koje proističu iz stanja ustreptale čulnosti i mladalačkih želja. Metrički neuređeni niz stihova: Kupi dragi svatove, / Kad se ljubi, ne ujeda, / Slađe je od meda,[27] izražava gorljivo nestrpljenje djevojke, u nastojanju da se,  što je moguće prije, stekne status udate žene. Jedino uz voljeno biće, sve moguće tegobe postaju lahko podnošljive ili čak posve iščezavaju.

U prusačkoj sredini zapamćen je srazmjerno velik broj primjera porodičnih pjesama, među kojima prevladavaju one razdragano intonirane, šaljive pjesme. U već korištenom terminološkom priručniku, u Rečniku književnih termina, književnoteorijsko određenje porodičnih pjesama ponudila je R. Pešić, opisujući ih, između ostalog, sljedećim riječima: „Kraće narodne pesme, jednim delom obredne, koje pevaju o životu u porodici i zadruzi, ili se isključivo pevaju u porodičnom krugu; → uspavanke, pjesme na babinama i sl.“[28] Među dvadesetak primjera porodičnih pjesama zabilježenih u Pruscu, glavnina se odnosi na šaljivo intonirane primjere. Postoje tek dvije jedinice žalobno obojene porodične pjesme, koje za temu uzimaju utjecaj roditelja na izbor bračnog druga.

Primjeri u kojima su opjevana porodična nadgovaranja puni su humora i prkosa, poput nadmudrivanja između nestašne djevojke i sumnjičave majke. Vragolasta i naivna kćerka nadgovara se s majkom koja joj želi zabraniti udaju za voljenog momka. Primjer za takvu situaciju nalazimo u sljedećim stihovima: Kiša rosi, Mujo Vasvu prosi, / Vasva hoće, a majka joj ne da, / Podaj majko, otići ću sama, / Ostaviću otvorena vrata, / I obadva avlijska kanata.[29] U jednoj pjesmi djevojka se želi udati za komšiju, dok joj majka mudro saopštava da baš komšiji ne treba vjerovati. Dovitljiva djevojka pak želi dokazati majci da nije upravu: Ja sam svojih pitala u šali, / Bi li mene za komšiju dali, / Kćeri moja, komšija te vara, / Mila majko ti meni dozvoli,  / Vidjet ćeš ti što komšija voli.[30] Motiv prkosne djevojke prisutan je i u odnosima između vragolaste djevojke i momkove majke. Djevojka se prepire sa majkom priželjkivanog momka, dok joj, nevoljna žena, s druge strane, nastoji razotkriti namjere i pritom je javno poniziti: Kud se šećeš, Zehro materina, / Kud se šećeš, moj te Mujo neće! / Kakav Mujo, voda ga odn'jela, / Na moje ga dvore donijela, / Na moje ga ruke uhvatila![31] U jednom primjeru kćerka se molećivo, ali u znaku prostonarodnog humora, obraća ocu, tražeći od njega da je pusti njezinom izabraniku, makar je riječ o pukom sirotanu: „Mili babo, dadni me za draga, / A imetak nek ide u vraga!  / Nek je svekar hiljadama dužan, / Nek mi nije đuvegija ružan!“[32]

Neke šaljive pjesme zabilježene u Pruscu mogu se svrstati i u red ljubavne lirike. Najčešće je riječ o pjesmama s motivima ohole djevojke koja želi javno poniziti svoga prosca. U jednom primjeru djevojka nalazi nedostatke kod svojih udvarača, prizivajući na taj način podsmijeh okoline: Neću janje, ti imaš mahane, / Kuća ti kraj najbliže kafane, / I dan i noć samo drijemaš, / A u kući ništa nemaš, / Niti soli da osoliš puru, / Kamo l' kuće da dovedeš curu.[33] Drugi primjer sa sličnim motivom susrećemo u stihovima Oj bećare zašto bećaruješ, / A što svoje čizme ne glancuješ?[34] U navedenim stihovima djevojka želi izvrgnuti ruglu momka na kojeg se ljuti; ona to čini zato što nastoji iskoristiti svaku zgodu svoje djevojačke slobode prije nego postane udata žena i time pokorna svome suđeniku. Kada mu se već mora pokoriti, djevojka osjeća da ima pravo na uzornog bračnog druga. Iz tih razloga ovakav nepoželjan nastup djevojke na javnom mjestu nije bio ni osporavan. Djevojka, svjesna ograničenja sa kojima će se suočiti nakon udaje, želi provesti svoje djevojačke dane što razigranije i veselije. Takvo raspoloženje prisutno je u pjesmi: Hajd u kolo, seke moje,  / Dok se nismo poudale,  / Ne da, more, ić' u kolo, / Nit' igrati, nit' pjevati...[35]

Od kazivačice Saime Hubljar zabilježena je jedna vojnička pjesma, koja je, sudeći prema motivima, nastankom vezana za razdoblje Drugog svjetskog rata.[36] Naizgled je neočekivano da se u pjesmi zabilježenoj u Pruscu spominje gora Romanija. Zapravo, riječ je o primjeru prilagođavanja lokalnim prilikama pjesme iz antifašističke, oslobodilačke borbe, koja je na bosanskohercegovačkom prostoru zabilježena u više inačica. U vojničkim pjesmama, koje nisu obavezno ispunjene ratobornim osjećanjem, nego su čak nerijetko tužno intonirane, općenito je prisutna žal zbog daljine doma i neizvjesnosti preživljavanja u surovim, često planinskim uslovima. Pjesma koju donosimo iz Prusca nije puno drugačija, što se vidi u sljedećim stihovima: Koja gora, brate Ibro, razgovora nema? / Romanija, brate Ibro, razgovora nema. / Dojde seja, brate Ibro, pa je razgovara / I dovede, brate Ibro, brata ranjenoga.[37]

Oblici stiha u kojima su spjevani primjeri iz prusačke rukovijeti lirskih pjesama srazmjerno su raznovrsni i kreću se u rasponu od najčešćeg epskog deseterca (Majka Muju po kafanam' traži, / Po kafanam' i po birtijama),[38] preko simetričnog osmerca (Vidi majko, vidi jada / Što me dade za nedraga),[39] zatim trinaesterca (Jednu dav'o za težaka, ne mogu ga ja, / U težaka crna jaka, ne mogu ga ja),[40] do rijetkog sedmerca (Nisam tkalac ni prelac, / Udaću se u Prusac),[41] te sasvim rijetkih šesterca (Oj Bugojno ravno, / Okreni se 'vamo)[42] i konačno petnaesterca (Prvi pivci zapivaše, reci draga da idem, / Nisu pivci, neg su pjanci, sjedi dragi, rano je).[43]

Lirskonarativne pjesme

Među četiri prusačka primjera lirskonarativnih pjesama nalaze se tri odlomka upotpunjena pripovijedanjem starice M. Kišije. Jedan od fragmenata odnosi se na deseteračku baladu o Džafer-begovoj djeci koja se vraćaju iz kaurskog ropstva.[44] Budući da se kazivačica nije mogla prisjetiti čitavog sadržaja u stihovanoj formi, prepričala je ključna zbivanja opjevana u baladi, ali ta činjenica ipak nije omogućila uspostavljanje pretpostavljenog, cjelovitog sižejnog obrasca. Pjesma kazuje o odvođenju djece u ropstvo, iz kojeg – milošću gospodareve žene Ružice – bivaju nakon sedam godina oslobođeni i vraćeni roditeljima u Hercegovinu. Motiv majčine smrti usljed velikog iznenađenja i radosti zbog susreta s djecom javlja se na kraju balade. U posljednjim stihovima Džafer-begovica obilato daruje muštulugdžije: Prvom daje ate nejahate, / Drugom daje blago nebrojeno, / Trećem daje luke i ćifluke. / To izusti, teslim dušu pusti.[45]

Kazivačica M. Kišija prisjetila se i nekoliko stihova balade o sudbini Isaj-begove djece nakon njegove smrti.[46] Iako je zapamtila tek 6 početnih stihova, Melća je do kraja ispripovijedala opjevane događaje. Premda ova pjesma posjeduje sretan ishod, ipak se može svrstati među balade, budući da opjevanu radnju odlikuje dramska napetost svojstvena ovoj pjesničkoj vrsti. Nakon što je ostala mlada udovica, Isaj-begovica je svoju djecu poslala „na hizmet“ u različite krajeve zemlje. Sinu Aliji je pak namijenjena drugačija sudbina, nagoviještena u stihovima: Sviju ih je po hizmetu dala, / Mladog Alu na pašaluk dala.[47] Primjer lirskonarativne pjesme koju je L. Kuba zabilježio u Ljubuškom 1893. godine omogućio je prepoznavanje sižejnog obrasca u koji se uklapa odlomak pjesme zapisane u Pruscu od M. Kišije.[48] Pjesma kazuje kako se, nakon niza godina momkovanja, Alija zagledao u lijepu Mejru iz Hercegovine i – ne znajući da mu je to rođena sestra – odlučio da je zaprosi. Situacije u pjesmi drže slušaoca u napetosti usljed mogućeg rodoskrvnuća u daljnjem razvoju radnje. Isprošena, seja, međutim, prepoznaje dvore iz kojih je kao djevojčica poslana u svijet, gdje se sada pod duvakom vraća. Nevjesta saopštava bratu svoje pravo porijeklo, a mladoženja napokon saznaje da je nevjesta u đerdeku zapravo njegova rođena sestra.

Jedan primjer prusačke lirskonarativne pjesme pripada skupini balada o nesretnoj ženi koja rađa samo žensku djecu. Primjer za pjesmu kojoj je u osnovi razmatrani sižejni obrazac, iz rukopisne zbirke Alije Bejtića preuzeli su H. Krnjević i M. Maglajlić za svoje izbore balada. Također, i rukopisna zbirka Senije Bajraktarević sadržava varijantu ove balade od 29 stihova, i premda su početni stihovi istovjetni Bejtićevoj varijanti, obje pjesme ne završavaju se na isti način. Balada započinje iščuđavanjem ljepoti Isa-begove supruge, čije čari nadilaze „sjajnu mjesečinu“: Ja kakva je sjajna mjesečina, / Još je ljepša Isabegovica.[49] U brojnim razvijanjima ovog tematskog obrasca u bošnjačkom usmenom pjesništvu – od čega nisu izuzeti ni primjeri sačuvani u zbirkama A. Bejtića i S. Bajraktarević – u baladama koje opjevavaju nesretnu sudbinu žene koja rađa samu žensku djecu, redovno se u rijeci utapaju i majka, i kćer. U odlomku balade i kazivanju M. Kišije došlo je do sažimanja koje je posljedica gubljenja veze sa usmenotradicijskim tokom za pjesme sa ovim sadržajem. Na proces zaboravljanja ukazuje već činjenica da kazivačica započinje pjesmu stihom: Ona rodi i desetu kćerku,[50] bez imenovanja junakinje, koja će – kao i u cjelovitim primjerima za ovu temu – baciti čedo u rijeku, sama krenuti za njom, ali na kraju isplivati i – od nekog Mehe, koji je „bašću zalivao“ – biti prepoznata „kano i ostale“ žene, a ne kao „vila, niti utvorica“, kako se Mehi pričinilo. Zato kraj ovog pjesničkog tkanja M. Kišije iz Prusca odgovara nekoj vedroj lirskoj pjesmi, a ne žalobnoj baladi.

Od četiri lirskonarativne pjesme koje su zabilježene prilikom nedavnog boravka u Pruscu, jedna pripada tematskoj skupini balada o zlosretnoj nevjesti, odnosno „smrznutoj nevjesti“, kako je u literaturi označena ova podskupina. O nastanku ove pjesničke teme u bošnjačkom baladesknom pjevanju pisali su Hatidža Krnjević i Munib Maglajlić, posvećujući joj značajnu pažnju, s obzirom na zavidnu razinu jezičkog uobličenja ovih tvorevina. U brojnim, do sada zabilježenim varijantama ima primjera koji ukazuju na postojanje stvarnog događaja koji je potakao nastanak pjesme.

Kada je riječ o baladama o smrznutoj nevjesti općenito, moguće je ustanoviti sljedeći baladični obrazac: djevojka iz dvora roditelja biva ispraćena pripremom velike gozbe i slanjem obilatih darova; na prolasku kroz goru počinje padati ledena kiša i susnježica, koja pogađa sve svatove, ali nevjesta najviše trpi; svadbena povorka ipak uspijeva prispjeti do mladoženjinih dvora, gdje se konačno i zagrije; nevjestu, međutim, smještaju u hladne odaje; dovedena se suočava sa nerazumijevanjem njezina stanja i odbojnim držanjem mladoženjinih ukućana, sa izuzetkom jetrve, koja – posredstvom djeteta koje nosi u naramku – izgovara riječi saosjećanja, videći da je nevjesta promrzla; uzvraćajući jetrvinoj samilosti, nevjesta daruje dijete i umire.

U osvrtu na balade o smrznutoj nevjesti koji je ponudila Hatidža Krnjević u knjizi Usmene balade Bosne i Hercegovine, razmatrano je poetsko uobličenje zasnovano na pet, prema autoricinu uvidu, njenih estetski najvrednijih varijanti. Krnjevićeva se najprije osvrnula na najranije zabilježeno pjesničko uobličenje balade o smrznutoj nevjesti, koja prema sjećanju starice Simane Pištelje, kazivačice Vuka Vrčevića, čuva sjećanje na neki davni događaj. Ovaj zapis iz 1866. najduža je do sada zabilježena varijanta, spjevana u 67 stihova epskog deseterca i započinje slavenskom antitezom, gdje se grad Travnik javlja kao toponim: Što se ravni zamaglio Travnik, / Ali gori, ali kuga mori? / Niti gori, nit' ga kuga mori, / Već Vilići udavaju seku.[51] Krnjevićeva se prvenstveno pozabavila dinamikom radnje utemeljene na prožimanju spoljašnjeg i unutarnjeg plana zbivanja te ustanovljenjem psihološke strukture likova. Estetsku vrijednost ove balade Krnjevićeva nalazi upravo u uspješnom preplitanju dviju različitih radnji, koje se iznenadno dovode u sudbonosnu vezu. Nakon posmatranja izvanjskog plana – opisa svatovskog opremanja i slike bogatstva ove ugledne porodice, Krnjevićeva je uzela u obzir tok unutarnjeg plana – prizor gašenja mladog života na putu prema „nepostojećoj sreći“.[52] Nevolja koja na svatovskom pohodu pogađa junakinju, prema mišljenju H. Krnjević, najljepše je sročena u stihovima Tordinčeve varijante:  Na zlatu je devet kavadova, / I deseta svilena košulja. / Sve se devet za košulju smrzle, / Tanka koša za bijelo tijelo, / Žute čizme za krnali noge...[53] Ali pravo baladično zbivanje ne započinje u potresnom opisu nevjestine ljepote i promrzle odjeće koja se lijepi za njezino ozeblo tijelo, nego u nastavku, u situaciji koja je manje-više slična u svim sačuvanim inačicama. Objektivno zbivanje pretače se u lični doživljaj: događa se susret nevjeste sa novim ukućanima: Dohodi joj mila svekrvica, / Ne veli joj je l' ti snaho zima? / Nego gleda stasa i uzrasta...[54] Neke varijante su, poput one zabilježene u Gajretu iz 1911. ili pak inačice koja se nalazi u zbirci N. Andrića, potpunije razvile susret nevjeste sa mladoženjinim srodnicima. I dok u Andrićevoj varijanti[55] majka dovodi u sumnju nevjestinu marljivost, a zaova nije sklona povjerovati kako je dovedena sama izvezla košulju, u zapisu iz Gajreta prisutan je motiv kletve, kojom zlosretna nevjesta odgovara na oholi nastup mladoženjinih srodnika: Navezla sam, ne dočekale ih, / Donijela, ne izderale ih![56] Krnjevićeva se, naime, poslužila psihoanalitičkim postupkom sagledavanja likova u baladi putem promatranja slika koje otkrivaju njihova stanja, što je uobičajeni zahvat u usmenom pjesništvu. S druge strane, H. Krnjević sagledavala je pouke koje se nadaju iz vizure narodnog kolektiva, a koje su saopštene putem situacija u pjesmi.

Rukovijet balada o smrznutoj nevjesti našla se i u sredštu razmatranja Muniba Maglajlića, koji je ponudio analizu razvoja ove pjesme u diskursu književne historije.[57] Historijski okvir u kojem se spominje porodica Vilić u Maglajlićevu osvrtu nije zanemaren. Nakon što je ustanovio baladni model, Maglajlić je ponudio književnoteorijsku analizu inačica. Počev od varijante koju je zabilježio V. Vrčević, zatim one koja se nalazi u zbirci N. Tordinca, potom varijante objavljene u časopisu Gajret iz 1912. godine, zatim primjera iz rukopisne ostavštine J. P. Mutića, pa sve do jedne od inačica sačuvanih u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Maglajlić je razmatrao i poredio poetska svojstva i promjene u sižejnim obrascima pojedinih pjesničkih uobličenja teme smrznute nevjeste. U osvrtu na varijantu iz časopisa Gajret, ustanovljen je najskladnije razvijen motiv susreta nevjeste sa ukućanima u novome domu: Izlazio beže Mustaj-beže, / Pa skinuo sa konja djevojku, / I odnese na bijelu kulu. / Ne pita je: Jesi li ozebla / Već joj gleda oči i obrve. / Ulazi joj svekar i svekrva, / Ne pitaju: Jesi li ozebla, / Već gledaju ćudi i pameti...[58] U pozivanju na varijantu iz Folklornog arhiva Zemaljskog muzeja Maglajlić ističe iskazano saosjećanje mladoženje sa dovedenom, što je vidljivo u dramatičnom dijalogu, sabijenom u svega dva stiha: „Mejro, dušo, jesi li ozebla?“ / „Jesam, dušo, srce će mi pući!“ [59] Maglajlić je završio pregled inačica zaključkom da se jedino u razvijanju motiva smrti dovedene smrznuta nevjesta djelatno iskazuje te da se lično oglašava tek u nekim varijantama.

Prusačka varijanta balade o smrznutoj nevjesti, koju je zapamtila i nedavno kazivala starica Melća Kišija, po svemu se uklapa u već ustanovljeni i razmatrani baladni obrazac i spjevana je u 30 stihova epskog deseterca, koji je zajednički metar svih sačuvanih varijanti. Prvi stihovi prusačke varijante oblikuju, sažeto, u svega dva stiha, motiv ispraćaja nevjeste, koji je popraćen činom izdašnog trošenja na doček svatova, kao što se može vidjeti u svim inačicama-prethodnicama: Kad Vilići seju udavaše, / Devet tovar blaga utrošiše.[60] Ni drugi motiv (smrzavanja nevjeste) u sižejnom obrascu ove balade – koji je inače usmenim pjesnicima nudio najviše mogućnosti za samosvojne zahvate u jezičkom sjenčenju slike svatova u snježnoj nepogodi – nije u zapamćenju prusačke kazivačice znatnije razvijen; svega četiri stiha, kojima ipak ne manjka dramatične upečatljivosti: Kad su bili preko polja ravnog, / Udri kiša, udri bižavica, / A na Ajši devet kabanica: / Sve devet se u jednu sledilo.    Poređenjem prusačke sa varijantama koje su uzimali u razmatranje Krnjevićeva i Maglajlić nadaje se zaključak da je njen pjesnički prinos sadržan u motivu ledenog dočeka, odnosno susreta smrznute nevjeste sa mladoženjinim ukućanima, u hladnoj odaji, u koju je smještena nakon što je sa promrzlom svatovskom povorkom stigla do mladoženjina dvora.  Najrazvijeniji dio prusačke inačice – a on je ujedno i najdramatičniji u ovoj baladi općenito – nalazi se u upravo u slici susreta dovedene sa mladoženjinim srodnicima te u razgovoru koji se odvija u „studenoj kuli“. Više nego u drugim sačuvanim inačicama, istaknuta je slutnja dovedene o skorom kraju, o umiranju: Sve svatove u vruće dvore, / A divojku u studenu kulu. / Kad na vrata ulazi svekrva, /  Ne pita je: Je l' ti, nevo, zima? / Nego gleda šava uz košulju: / „Lipa šava, ako si ga šila!“ / „Jesam šila, a derat ga neću!“ / Kad na vrata zaovica njena, / Ne pita je: Je l' ti, nevo, zima? / Nego gleda veza uz košulju: / „Lipa veza, ako si ga vezla!“ / „Jesam vezla, a derat ga neću!“[61] Kao i u drugim pjesničkim uobličenjima teme smrznute nevjeste, i u onoj koju je kazivala Melća Kišija, saosjećanje sa dovedenom pokazuje starija jetrva, sa djetetom u naramku, a promrzla nevjesta – koja i u ovom odgovoru ponavlja slutnju skoroga kraja – velikodušno uzvraća: Kad na vrata jetrvica njena / Ona nosi Ćamku u naramku. / „Pitaj, Ćamko: Je l' ti, strina, zima?“ / „Jest mi zima, malo što sam živa! /  Eto ide devet tovar' blaga, / Tri tovara Ćamki u naramku, / A ostalo agi Hasan-agi!“ / To izusti, teslim dušu pusti![62] Činjenica o postojanju velikog broja različitih varijanti balade o zlosretnoj, odnosno smrznutoj nevjesti zabilježenih na širem prostoru Bosne i Hercegovine, ukazuje na njezinu omiljenost i veliku prisutnost u životu bošnjačke usmenoknjiževne tradicije.[63] 

Sažetak

Pjesničku građu, zabilježenu u posljednjem etnološko-folklorističkom istraživanju Prusca, koja je razmatrana u ovom radu, čini nekoliko oblika lirskih i pet primjera lirskonarativnih pjesama. Klasifikacija lirskih pjesama načinjena je u skladu sa tematikom i motivikom pojedinačnih primjera. Kada je riječ o lirici, može se reći da većina zabilježenih primjera pripada vrsti lirskog distiha, u literaturi prepoznatljivog pod pojmom „bećarac“. Ljubavne, porodične i šaljive pjesme po broju zabilježenih jedinica odmah su iza lirskog distiha. U Pruscu je njegovana vjerska pjesma i uspavanka, nerijetko u istoj funkciji – uspavljivanja djeteta uz kolijevku. Tokom istraživanja u Pruscu zabilježene su i dvije svatovske te jedna pjesma koja je tematikom vezana za oslobodilačku borbu. U krugu lirskonarativnih, našla su se i tri fragmenta te jedna cjelovita, prusačka varijanta pjesme, koja pripada ciklusu balada o promrzloj nevjesti. Glavnina lirskih i sva četiri lirskonarativna primjera zabilježena u Pruscu spjevana su u najčešćem metru južnoslavenskog pjesništva – epskom desetercu. Drugi oblik stiha po učestalosti čini simetričan osmerac, zatim sedmerac, šesterac, trinaesterac i na kraju petnaesterac sa samo jednim zabilježenim primjerom. Kada se sva zabilježena pjesnička građa uzme u obzir, sagledaju njezine književnopoetičke i folklorističke odlike, nadaje se neminovan zaključak koji potvrđuje bogatu usmenoknjiževnu duhovnu praksu stanovnika prusačkog kraja, poglavito u prvoj polovini 20. stoljeća.

Izvori i literatura

Rukopisni izvori

FAZM  (fascikle sa arhivskim listićima)

Rukopisna zbirka Smail ef. Bradarića Narodne umotvorine (iz Dervente i okolice većinom),

Rukopisna zbirka Senije Bajraktarević

Rukopisna zbirka Alije Bejtića

Rukopisna zbirka Ivana Zovke u četiri sveska (svaki pod naslovom Dvjesta i pedeset hrvatskih narodnih ženskih pjesama), Etnološki zavod HAZU, Zagreb.

Objavljeni izvori

Kuba, Ludvík 1984. Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine. Drugo izdanje pripremio, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao indekse Cvjetko Rihtman uz saradnju Ljube Simić, Miroslave Fulanović-Šošić i Dunje Rihtman-Šotrić. Sarajevo: Svjetlost.

Nikola Tordinac 1883. Hrvatske narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne, Vukovar.

Vuk S. Karadžić 1964. Pjesnarica 1814 – 1815, Sabrana dela Vuka Karadžića, Beograd: Prosveta.

Literatura

Buturović, Đenana 1978. O lirskim narodnim pjesmama u Žepi, Poseban otisak, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, XII, Tuzla.      

Krnjević, Hatidža 1973. „Balade o smrznutoj nevjesti“, Usmene balade Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Svejtlost, pp. 217-223.

Latković, Vido 1967. Narodna književnost I. Beograd: Naučna knjiga.

Maglajlić, Munib 1995. Usmena balada Bošnjaka, BZK Sarajevo: Preporod.

Maglajlić, Munib 1998. Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. II, Bošnjačke balade o smrznutoj nevjesti, Sarajevo: Alef.

Perić-Polonijo, Tanja 1995. „The levels of classification. Oral Lyrical Poems Classification According to the Record and Function“, Narodna umjetnost 32/1: Zagreb, pp. 55–67.

Rečnik književnih termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Beograd. (Fototipsko, drugo izdanje uredio Balša Pavićević 2001. Banja Luka: Romanov.)

Simić, Ljuba 1962. Pripovedne i lirske pesme, GZM, Etnologija, sv. XVII, Sarajevo. pp. 199–225.

Simić, Ljuba 1963. Prilog klasifikaciji narodne poezije, GZM, Etnologija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963. pp. 145–151.

Pešić, Radmila / Milošević-Đorđević Nada 1984. Narodna književnost. Beograd: Vuk Karadžić.

Kazivačice:

Melća Kišija, rođ. 1927. iz Prusca

Fazila Kulaš, rođ. 1927. iz Prusca

Hasna Škandro, rođ. 1937. iz Prusca

Saima Hubljar, rođ. 1944. iz Prusca

Nirha Efendić

---

[1] Vidjeti Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja (u daljnjem tekstu FAZM), LXVII–G, 16347, 16342, 16339, 16336, 16333, 16330, 16327 (zabilježila N. Efendić). Ovdje treba napomenuti činjenicu da se više distiha, pa i po nekoliko kratkih šaljivih pjesama, mogu naći na jednom arhivskom listu te se stoga vode pod istim brojem.

[2] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16360, 16357, 16366, 16361, 16362, 16363, 16364, 16365, 16350 (zabilježila N. Efendić).

[3] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16358 i 16356 (zabilježila N. Efendić).

[4] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16351, 16349, 16348, 16346, 16345, 16344, 16343, 16341, 16340, 16338, 16337, 16335, 16333, 16332, 16331, 16330, 16329, 16328, 16326, 1632 (zabilježila N. Efendić).

[5] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16359 (zabilježila N. Efendić).

[6] Ljuba Simić je lirskonarativne pjesme označila terminom „pripovedne“, objašnjavajući da se naznačenim terminom može obuhvatiti više vrsta pjesama nego nazivom „lirsko-epske“. Detaljnije vidjeti u prilogu Lj. Simić, Pripovedne i lirske pesme, GZM, Etnologija, sv. XVII, Sarajevo, 1962. (pp. 199 – 225) i od iste autorice Prilog klasifikaciji narodne poezije, GZM, Etnologija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963. (pp. 145– 151). Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16355, 16354, 16353, 16352 (zabilježila N. Efendić).

[7] Vidjeti: Tanja Perić-Polonijo 1995. „The levels of classification. Oral Lyrical Poems Classification According to the Record and Function“, Narodna umjetnost 32/1: Zagreb, pp. 55-67.

[8] Rečnik književnih termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Nolit, Beograd. (Fototipsko, drugo izdanje uredio Balša Pavićević 2001. Banja Luka: Romanov, str. 81). Odmah na početku potrebno je naglasiti da građa koja je zabilježena u Pruscu, s obzirom na konačne pjesničke domete, nije ujednačeno zaokružena i to je razlog zašto neki zabilježeni primjeri neće biti predmetom razmatranja. To nikako ne znači da preostali, mali dio razmatranjem neobuhvaćene građe, neće u budućnosti moći biti iskorišten za neku književnu ili folklorističku analizu.

[9] FAZM, LXVII–G, 16366.

[10] FAZM, LXVII–G, 16347.

[11] FAZM, LXVII–G, 16342.

[12] O književnoteorijskom uobličenju bećarca postoji skromna literatura. Ipak, o ovoj vrsti lirske usmene pjesme u literaturi moguće je pronaći radove: D. Živkovića „Dve stilske crte srpskog romantizma“, Evropski okviri srpske književnosti, 1970; M. Leskovca, „Još jedan naziv za bećarac“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 3, XXII, 1974.

[13] FAZM, LXVII–G, 16342.

[14] FAZM, LXVII–G, 16342.

[15] FAZM, LXVII–G, 16342.

[16] FAZM, LXVII–G, 16334.

[17] Rečnik književnih termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Beograd: Nolit, str. 856. Više o bošnjačkim uspavankama vidjeti u: N. Efendić, 2007. Riječ o bošnjačkim uspavankama u antologiji San u bešu, uroci pod bešu, Sarajevo: BZK Preporod.

[18] FAZM, LXVII–G, 16366.

[19] FAZM, LXVII–G, 16357.

[20] FAZM, LXVII–G, 16360.

[21] FAZM, LXVII–G, 16364.

[22] FAZM, LXVII–G, 16363.

[23] FAZM, LXVII–G, 16365.

[24] FAZM, LXVII–G, 16365.

Među zabilježenim ilahijama nalaze se dvije na arapskom i jedna na turskom jeziku. Kazivanje Melće Kišije upućuje na trag postojanja neke pjesmarice u Pruscu, čiju su sadržinu činile ilahije, ali nismo mogli ustanoviti o kojoj od poznatih zbirki je riječ. Poteškoću je predstavljala i činjenica da je izgovaranje ilahija na stranim jezicima bilo toliko udaljeno od izvornika da mnoge riječi nije bilo moguće identificirati, razumjeti i načiniti ispravnu transliteraciju pa prema tome ni pouzdan prijevod.

[25] Radmila Pešić / Nada Milošević-Đorđević 1984. Narodna književnost. Beograd: Vuk Karadžić, str. 243.

[26] FAZM, LXVII–G, 16356. Ova poznata svatovska pjesma, u svojim raznolikim varijantama, zabilježena je više puta od različitih kazivača. Jednu od varijanti prepisala je Ljuba Simić iz bilježnice članova folklorne skupine „Jedinstvo“ iz Travnika 1949. godine (FAZM – 2910). U drugoj prilici Lj. Simić je zabilježila varijantu koja je proširena sljedećim stihovima: Ajde ti šćeri, ne misli, / Majka će sina ženiti, / Snaja će cvijeće gojiti. (FAZM – 11611) Najdužu do sada zabilježenu varijantu ove svatovske pjesme našli smo u rukopisnoj zbirci Smaila ef. Bradarića, koja se također čuva u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja. U V svesci Bradarićeve zbirke, koja ukupno sadržava preko hiljadu, uglavnom lirskih pjesama, bilježenih u Derventi i okolini od kraja treće do početka pete decenije XX stoljeća, pod brojem 183. ubilježena je najduža do sada nama poznata varijanta spomenute svatovske pjesme. Bradarić je 1942. godine od Safije Cerić zabilježio čak 18 stihova ove pjesme. U Bradarićevoj varijanti ova dionica razvijena je sljedećim stihovima Prvu ću kitu svekrvi.../ Drugu ću kitu djeveru, / Neka ga cure miluju, / Treću ću kitu zaovi, / Neka je vode svatovi. (FAZM – Ms. 38)

[27] FAZM, LXVII–G, 16358.

[28] Rečnik književnih termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Nolit, Beograd. (Fototipsko, drugo izdanje uredio Balša Pavićević 2001. Banja Luka: Romanov, str. 623.)

[29] FAZM, LXVII–G, 16348.

[30] FAZM, LXVII–G, 16344. Na ovom arhivskom listu nalaze se dvije kratke lirske pjesme. (Obje po 5 stihova)

[31] FAZM, LXVII–G, 16341.

[32] FAZM, LXVII–G, 16344.

[33] FAZM, LXVII–G, 16338.

[34] FAZM, LXVII–G, 16326.

[35] FAZM, LXVII–G, 16333.

[36] Najveći dio pjesama iz NOB-a za Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja sakupila je Ljuba Simić, a mnoge od njih dolaze iz gradova smještenih u podnožju ili pak pojedinim predjelima planine Romanije (Vlasenica, Sokolac, Rogatica i Han-Pijesak). Pjesme čuvane u folklornim društvima iz Rogatice i Sokoca našle su se u rukama Lj. Simić koja je, u to vrijeme za Institut za proučavanje folklora – Sarajevo, načinila prijepis. (Vidjeti FAZM, III –G, 2925 – 2939) Velik dio ovih pjesama objavljivan je u pokretnoj štampariji za vrijeme NOB-a između 1941. i 1944. godine. U tim pjesmama, koje se porijeklom uglavnom vežu za vlaseničku regiju, prevladavaju motivi surove „gore Romanije“.

[37] FAZM, LXVII–G, 16359. Nakon svakog navedenog stiha slijedi pripjev u kojem se ponavlja dominantna riječ iz prethodnog stiha i razni oblici imena, npr.: Romanija Ibrane, Romanija brate Ibro..., zatim I dovede Ibrane, i dovede brate Ibro... Itd.

[38] FAZM, LXVII–G, 16343.

[39] FAZM, LXVII–G, 16345.

[40] FAZM, LXVII–G, 16346.

[41] FAZM, LXVII–G, 16357.

[42] FAZM, LXVII–G, 16357.

[43] FAZM, LXVII–G, 16334.

[44] FAZM, LXVII–G, 16353.

[45] FAZM, LXVII–G, 16353.

[46] FAZM, LXVII–G, 16354.

[47] FAZM, LXVII–G, 16354.

[48] Ludvik Kuba, Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, GZM XXII / 2, 3, 1910., pjesma br. 900.

[49] Rukopisna zbirka Alije Bejtića, br. 246.

[50] FAZM, LXVII–G, 16355.

[51] Nesretni svatovi, V. Karadžić, Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske) Beč, 1866, br. 17. iz zbirke V. Vrčevića, kazivačica Simana Pištelja.

[52] Krnjević, Hatidža 1973. „Balade o smrznutoj nevjesti“, Usmene balade Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Svejtlost, str. 218.

[53] N. Tordinac, Hrvatske narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne, Vukovar, 1883, br. 5

[54] N. Tordinac, Hrvatske narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne, Vukovar, 1883, br. 5

[55] Vidjeti: N. Andrić, Hrvatske narodne pjesme VII, Zagreb, 1929, br. 261.

[56] Gajret, 4/1911., 1, 10.

[57] Vidjeti: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. II, Bošnjačke balade o smrznutoj nevjesti, Alef, Sarajevo 1998.

[58] Gajret, 5/1912., 2/3, 35.

[59] FAZM, XXXIV–G, 11316.  Riječ je o varijanti koju je Đenana Buturović 1962. zabilježila u Žepi od Emine Karić. Ova inačica sadrži 26 stihova, a počinje desetercem Kad Vetvići seju udavaše.

[60] FAZM, LXVII–G, 16352.

[61] FAZM, LXVII–G, 16352.

[62] FAZM, LXVII–G, 16352.

[63] Vidjeti u: Lj. Simić, Pripovedne i lirske pesme, GZM, Etnologija, sv. XVII, Sarajevo, 1962, str. 205, gdje se u bilješci navodi postojanje nekoliko zapisa ove pjesme pohranjenih u FAZM-u, počev o Kubinog Kad Milići seju udavaše (br. 111), zatim zapisa C. Rihtmana Kad su braća seku udavala (br. 5868) i Mulalićeva zapisa Nesretni svatovi (br. 665). Treba, međutim, imati u vidu činjenicu da je predmetna studija Ljubićeve objavljena 1962. te da se fond FAZM-a od tada značajnao proširio, što znači da ovaj zamašni izvor rukopisa vjerovatno sadrži veći broj različitih varijanti koje, objedinjene na jednom mjestu, zahtijevaju poseban i posvećeniji pristup. Dvije varijante navedene balade zabilježila je Đenana Buturović u Žepi, gdje se javlja udaja „sestre Vetvića“, odnosno Vidrića. Vidjeti u: Đenana Buturović, O lirskim narodnim pjesmama u Žepi, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, XII, Tuzla 1978. str. 58. Jedna varijanta zabilježena u Jablanici nalazi se u FAZM (3898).

*Uz dopuštenje autorice rada.