03 November 2015

Ibrahim Halilović: In memoriam: Zehra Deović (1938-2015).

Na vijest o smrti Zehre DEOVIĆ
DŽENNETSKA HURIJA

Teška bolest savladala je jutros Zehru DEOVIĆ i ona je u sedamdeset i sedmoj godini preselila na Ahiret.
Prva dama sevdalinke ostaće upamćena po vrhunskim interpretacijama sevdalinki, koje su uz ilahije i kaside - bile i ostale jedini Zehrin repertoar.
Tuga nikada ne dolazi sama.
Samo desetak dana prije Zehre, na Ahiret je preselio veliki zaljubljenik, znalac, sakupljač i tumač sevdalinki, Munib Maglajlić. Danas ode i Zehra kojoj je kao i Munibu sevdalinka bila smisao života, ljubav, profesija. Munib sakupljao, Zehra pjevala...
Zehra Deović je rođena u Foči.
Drini i Ćehotini, Foči - ostala je vjerna čitav život posvetivši zavičaju i tim vodama pjesmu „Dvije su se vode zavadile“ koju – neka mi bude dozvoljeno reći – niko nije umio bolje otpjevati.
Ta pjesma koja vuče svoje korijene iz davnih mitova o vodi, ostaće najsvjetliji biser u kruni ne samo Zehrinog, nego i cjelokupnog ženskog pjevanja sevdalinke.
Kao mlada djevojka, Zehra Deović je pokazala svoj talenat u fočanskom KUD-u „Jedinstvo.“ Brzo se našla na Radio-Sarajevu gdje je snimila brojne sevdalinke kojima je obdarila ljubitelje naše narodne pjesme i obogatila arhiv Radio Sarajeva.
Sevdalinka je davno postala dio svjetske narodne muzičke baštine. Što je pjevanje sevdalinke na počasnom mjestu našeg narodnog stvarlaštva, ima se zahvaliti i Zehri Deović. Nažalost, današnji muzički urednici nisu načisto što je sevdalinka – ni po znanju ni po osjećaju – pa je sevdalinka potisnuta sa radio i tv programa ustupajući mjesto muzičkom šundu.
Imao sam priliku, zadovoljstvo i čast upoznati se sa Zehrom Deović davne 1979. godine.



Rahmetli Zehra, rahmetli Igbal Ljuca, rahmetli Davorin Popović, rahmetli Mersad Berber – umjetnici su koji su tada uz Minku Kamberović i još nekoliko drugih - predstavljali grad Sarajevo u Bakuu, Azerbejdžan, u gradu pobratimu sa glavnim bosanskim gradom.
Tada se Sarajevo počelo pripremati za 14. Zimske olimpijske igre, pa je ta delegacija grada Sarajeva bila ujedno i delegacija ZOI.
Na putu u Baku i nazad, delegacija se po nekoliko dana zadržala Moskvi kako bi članovi Olimpijskog komiteta ponešto saznali o organizaciji igara – jer su u Moskvi prethodile ljetne Olimpijske igre, a pripreme bile u punom jeku.
U Bakuu su umjetnici nastupili na nekoliko koncerata, a TV Baku je snimila i posebnu emisiju u kojoj su nastupili naši umjetnici.
Kako – ne znam – ali mene je kao reportera TVSA zapalo da sa koleginicom Milkom Figurić pratim delegaciju Sarajeva na tom putovanju na kojem smo pripremili reportaže za TV Dnevnik i Nedjeljno popodne.
Sjećam se Zehre i njenog nastupa i aplauza koje je dobila na koncertu priređenom za radnike Bakua – publiku koja je brojala više hiljada gladalaca; pozdravili su sve umjetnike dugotrajnim aplauzom – a posebno Zehru Deović.
Po povratku iz Bakua, proveli smo dva tri dana u Moskvi. Tada sam bio u prilici biti duže vremena u društvu Zehre Deović. Išli smo zajedno u obilazak moskovskih robnih kuća (ZUM-ova) i zajedno kupovali suvenire. Sjećam se kako je Zehra odabrala svilu koju sam kupio svojoj Hajri.
Zehra je bila lijepe vanjštine, ponosita, namli osoba, svakako svjesna svoje veličine i umjetničke vrijednosti. Ali u isto vrijeme, bila je pristupačna i jednostavna, a eglen s njom ugodan, poučan i zanimljiv. Zračila je ljepotom duše.
Nažalost, od tada se nikada više nismo sretali – ali nikad se nismo ni rastajali.
U našoj kući Zehra je kao izvanredno nadarena umjetnica jedinstvenog osjebujnog i lijepog glasa velikih mogućnosti pjevanja – donosila istovremeno i radost i sjetu svojom pjesmom.
Ko se ne bi rastužio uz pjesmu o dvjema zavađenim vodama! Ko se ne bi nekada razveselio, a danas su tuđini osjetio tužnim - uz pjesmu „Da sam ptica“?
U izbjeglištvu – posebne je osjećaje izazivala pjesma „Pšeničice, sitno sjeme“ koju je pjevala nenadmašna Zehra Deović.
Kada su srpske vlasti u ljeto 1992. godine uhapsile moju Hajru, Almu i Mirzu i još destag sugrađana, držale ih u kućnom pritvoru kao taoce; jedne u nizu strahu provedenih noći pod srpskom naružanom stražom u našem stanu, Hajri je baška ostala u sjećanju.
Bila je noć bez mjeseca, bez struje, ulične rasvjete, a s nebesa Bog je Dragi spuštao obilatu kišu.
Negdje iza ponoći – iako je bio policijski čas – neko je je prošao ispod pendžera pjevajući „Dvije su se vode zavadile.“
Simbolika, slučajna ili namjerna, to samo nepoznati pjevač zna.
I to pjevanje u gluho doba noći, hrabro i smiono, ili samo takvom pjevaču dopušteno, možda je bilo upućeno baš Hajri i ostalim taocima, a podsjećalo je na Zehru i njenu pjesmu, kao daleki odjek nekadašnje slobode, tada priželjikvanje i u strahu sanjane.
Evo i danas kada nas je vijest o Zehrinom odlasku zatekla daleko u tuđini – ostajemo zapitani nedokučenim odgovorom da li su se vode morale zavaditi – osim u pjesmi.
Zehra je jedna na Planeti, ona je primadona, njene pjesme su arije, nanadmašne i nezaboravne - kaže danas Hajra, s tugom. Neponovljiva umjetnica, prva dama sevdalinke.
Lijepo je pjevala ilahije i kaside.
Ko ne pamti Zehrinu pjesmu u kojoj se spominje rijeka koja nosi Mejru na tabutu?
Na tabutu odlazi i naša Zehra.
Bog Dragi najbolje zna, ali Zehra je zaslužila Džennet za sve ono što nam je kao umjetica darivala, i nama i Dinu.
Zehra je bila džennetska hurija na zemlji.


No comments: