Search the Sevdalinke Blog

31 January 2007

Ludvik Kuba o sevdalinci

LUDVIK KUBA O SEVDALINCI



«Naziv sevdalinka uobičajio se kod nas tek posljednjih godina, kada su Bosna i Hercegovina postale poznatije. Sad su osjetljivi ljudi imali priliku da dožive draž melodije ovih ljubavnih pjesama, kojima je primjesa orijentalnog elementa davala ne samo čar i ljepotu, već je i znatno doprinijela da se na slovenskom tlu odnjeguje zanimljiv tip 'sevdalinki'.
Ranije, kad su u Evropi južnoslovensku pjesmu znali samo u pogledu teksta, lirske pjesme su općenito nazivane ženske, za razliku od epskih ili muških...
Narod, pošto radi anonimno, nema «neophodnosti» za svoje ime ni potrebe da svoje stvaralaštvo zagrne u pjesničku togu. Narod radi samo kad mu na um padne, pa zato radi kratko i dobro. To je njegova tehnika. Zbog toga su ti stihovi od SUHOGA ZLATA. Ovdje pjesma ne poseže za pjesničkim puderom – kad opisuje zbog čega se djevojka raduje nedjelji. Samo, kao na prste računa govoreći: «Svi su dani od srebra skovani, a subota od suhoga zlata, a nedjelja od dragoga kamenja!» I to je sva pjesma... Njena ljepota se zove jednostavnost...
Tako druga pjesma pjeva o djevojci koju momak hoće prerano da isprosi: «Ja golube, moj golube, ne padaj mi na maline, još maline zrele nisu. Kad maline zrele budu, i same će padati, kano suze u lipe divojke!
A svoju čežnju za ljubavlju djevojka «sa gore visoke» ovako izražava: «Sultan Azize, brate rođeni! Može li biti ruža bez bašče, riba bez vode, ptica bez gore, Banja Luka bez vezirluka, šeher Sarajevo bez kadiluka, a ja djevojka bez mlada momka?...

Zaljubljeni umiju sjajno da se zadirkuju: «Hasan-aga, jesam li ti draga? Jesi, draga, kajno konju trava. Nije svaka konju draga trava! Već mi kaži: Jesam li ti draga? Jesi draga, kajno moja majka! Nije svakom svoja majka draga! Već mi kaži jesam li ti draga? «Jesi draga kajno moja duša!»...

A istina je da muhamedanski mladoženja ne smije da vidi mladu dok je ne odvede, ali nam pjesme mnogo govore o 'ašikovanju', tj. o zagledanju i koketiranju mladih. To možemo vidjeti petkom, kad se mladići, kroz rupice na kapijama i tarabama, trude da uhvate pogledom praznično odjevene djevojke, koje se šeću po dvorištu ili tamo igraju. U jednoj pjesmi pitaju roditelji tek dovedenu mladu ženu – što je tako nevesela, a ona im priznaje da ne može da zaboravi svog prvog 'ašika', svoju prvu ljubav. A mladić zna u tim vremenima da se zaljubi i u samo ime djevojčino, kako to u drugoj pjesmi priznaje Avdaga Bakarević, koji govori svojoj Muliji: «Ko je tebi tako ime nadio, handžar mu se u srdašce zadio!»

Ljubomornog ovako smiruje njegova dragana: «Ne čudim se mraku ni oblaku, ni Vrbasu što se često muti, već svom dragom što se na me ljuti, što sam drugog očim' pogledala. Ako sam ga očim pogledala, ja ga nisam srcem sevdisala, sevdisala ni begenisala: oči voda ,svukuda gledaju, medna usta sa svakim govore!»

Zaljubljeni mogu da se razljute jedno na drugo, i to strašno. Ali, ima jedno sredstvo koje će ih smiriti! Kako (je to sredstvo) o tome nas poučava pjesma u kojoj momak moli djevojku: «Moja draga, ne srdi se na me!» A ona na to: «A moj dragi, ne srdim se na te, jer ako se ja nasrdim na te, sva nas Bosna pomiriti neće, ni sva Bosna nit' Hercegovina, ni sva sela oko Sarajeva, već opet naša usta medna!»
...I mada melodijska gradja tu jos nije obradjena ni dovoljno istrazena da bi se smjeli izvoditi konacni zakljucci, ipak onaj ko poznaje muzicku umjetnost tamosnjeg svijeta moze do izvjesne mjere naslutiti sta su od toga Turci ovamo donijeli. Na Balkanu se sacuvao niz netaknutih muzickih formacija najrazlicitijih i brojnih tipova, sto je plod razlicitih stupnjeva muzickog razvitka, i mi mozemo pratiti ovaj niz, da kazemo skalu, od Jadrana do Crnog mora: svuda se ona gotovo u cjelini ocuvala. Sve to odise arhaicnoscu, strogoscu starih skala, jednostavnoscu tetrakorda, i to u takvim zemljama kao sto je Bosna i Hercegovina, gdje je evropsko muhamedanstvo procvalo u svom najsavrsenijem vidu i ljepoti, i gdje je ujedno stvorilo i oblike svoje cudne osobenosti. Kad tu zatim cujemo pjesme koje svojom prepunom muzickom ornamentikom podsjecaju na prebogate spirale i listove, teskim zlatom visoko izvezene na odjeci ovdasnjih begova, kad upoznamo duboku proziljenost njihova govora i drhtavi pjev mujezina – u odnosu na koji prosti staccato napjevi seljaka u zabacenim selima cine jedinstvenu fasadu sa seljackom nosnjom, koja je na domaci nacin pravolinijski skrojen – tesko da cemo biti daleko od istine ako nekoliko pjesama, koje cu dolje navesti kao neznatan primjer iz ostalog nepreglednog mnostva, budemo smatrali plodovima koji su na slovenskom tlu nikli pod muhamedanskim uticajem...»

Tekst je donešen fragmentarno bez korekcija.
Tekst je nastao 1913. godine.

Izvor: Ludvik Kuba: Pjesma južnih Slovena i Muhamedanstvo. Poglavlje: «Ljubav u bosanskohercegovačkim pjesmama». U: «Treći program Radio Sarajeva». God. V, br. 15, Sarajevo, 1976., str. 315-331. Sa češkog preveo: Bogdan L. Dabić.
Post a Comment