Bilješke stranih putopisaca o sevdalinci

FERDO HEFEL (1894.)

Evo dijela bilješke o pjevanju sevdalinke koju je ostavio hrvatski putopisac Ferdo Hefela, koji je proputovao Bosnu 1894. godine, na putu za Carigad. Bilješku je objavio prof. Munib Maglajlić.

«Boraveći u Sarajevu, Hefele je posjetio ljetnu bašču na Bembaši i tom zgodom slušao pjevanje uz instrumentalnu pratnju petočlanog «sastava», čiji bi se repertoar mogao označiti kao tursko-bosanski, jer je putopisac dugo čekao dok mu se pružila prilika da pjesmu i zabilježi, budući da su prethodne – zbog nepoznavanja turskog jezika – bile nerazumljive: «Za malo eto ih petorica ide, koji gusle, koji bajs, a jedan na drveni obod napeo valjda janjeću kožu, pa se u živ čas stvorila glazba uz pjesmu, i bez nje. Što su ti ugodnici muhamedanski pjevali, nas dvojica nismo dakako razumjeli, ali mora da je bilo na tursku glatko sladjano, dok su mladi begovi toliko povladjivali onu dosta hrapavo pjevanu pjesmu.

Ja sam željno čekao, da čujem barem jednu pjesmu, koji bi razumio, i dočekao sam te zabilježio:

«Kad ja podjem na Bentbašu,

I povedem lipo janje za sobom,

Sve od jada i žalosti,

Ne bi li ju vidio?!

Ona bila u djul-bašči pod ružom;

Iz maštrafe cvijet zalijeva:
Mavi sumbul i alkatmer,

Pa ružicu rumenu.»

Posjetivši Vrelo Bosne, Hefele je zatekao na teferiču jedno muslimansko društvo, a poznatu sevdalinku – čije je pjevanje dolaskom svoga društva prekinuo – takodjer je zabilježio: «Pri izvoru Bosne bilo je za našega dolaska jedno muhamedansko društvo na teferiču, pa čim opaziše nas, stale se bule dizati i u duvke kukuljiti, nedokrajčivši svoje pjesme:

«Večerajte, mene ne čekajte,

Ja sam dertli, večerati neću,

Ja sam sita, bijela kruha neću;

Ja sam gasna, hladne vode neću!»

Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo, 1991., str. 29-31. Putopis Ferda Hefelea objavljen je 1895. u Zagrebu.

ALEKSANDAR F. GILJFERDING (1858.)

Evo vrijedne bilješke o pjevanju naših narodnih pjesama na dvoru Hamza-bega Rizvanbegovića u Stocu, koju je ostavio Aleksandar F. Giljferding putujući po Bosni i Hercegovini sredinom XIX stoljeća. Nažalost, Giljferding nije zabilježio nikakve podatke o pjevanim pjesmama niti njenim izvodjačima.

«Dolaskom starog Muslimana s tamburom otpočeo je koncert. Tambura (nešto poput naše balalajke) obljubljen je instrument bosanskohercegovačkih Muslimana. Stolački umjetnik udaraše neobično revnosno treščicom po četiri njene piskave metalne žice. To je proizvodilo jednolik, i istinu da kažem, za naš sluh neharmoničan zvuk. Ali je Hamza-beg slušao s uživanjem. Na momente bi se zanosio kakvom osjećajnom ljubavnom pjesmom, ponekad bi se i smijao uzvikujući: Aferim! kada bi se u pjesmi kazivalo nešto smiješno.

Zapitali smo Hamza-bega da li često sluša pjesme.

'Svaku veče – to mi je razonoda.'

'A da li igraju pred vama?'

'Dešava se i to.'

'Kakve se pjesme pjevaju kod vas?'

'Najviše ljubavne...'

Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo, 1991., str. 17-18. Inače je Giljferdingov putopis preveden na bosanski i štampan u Sarajevu 1972.

HENRIK RENNER (1896.)

Njemački putopisac Henrik Renner ostavio je obiman zapis sa svoga putovanja po Bosni i Hercegovini krajem XIX stoljeća. Njegov je putopis obogaćen brojnim ilustracijama i fotografijama koje danas zasigurno imaju veliku vrijednost. Na više mjesta, Renner se osvrće na lirski narodni izraz stare Bosne, govoreći pohvalno o našoj narodnoj pjesmi. On također na više mjesta govori i o porijeklu nekih narodnih pjesama poput čuvene pjesme «Mehmed-paša tri cara služio». Evo dijela njegovog zapisa o našoj lirskoj narodnoj pjesmi i ašikovanju:

«Jedan od najljepših običaja, koji je po svoj prilici ostao iz kršćanskoga doba, to je ašikovanje. To je isto kao u Nijemaca u austrijskim i bavarskim zemljama ono postajkivanje pod prozorom, pa makar da ovdje rijetko biva pod prozorom, već obično kod tarabe, stvar ostaje ista. «Adet» je da se u petak ili ponedjeljak turske žene i djevojke u većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Kada bude akšam, onda se vrate i sada nastane po baščama, na kapidžicima ili pred mušebcima život ispodtiha. Kada je dan za ašikovanje, smije mladić svojoj znanici, koju je možda vidio samo kao djevojče, dok se nije još krila, učtivo da pridje i da joj se stane lijepo udvarati. To se čini tako sramežljivo i nježno, da se moraš čuditi muhamedovcu zbog te pristojnosti. Sve je ašikovanje u sasvim tihom šaputanju, poljubiti se skoro ni ne mogu, te jedino ako strast predje svaku granicu i priječi im se, da se uzmu, ugovori se otmica, koja je tu uobičajena, ali već skoro nestaje.

Uz ašikluk čuju se slatke ljubavne pjesme, koje ne zaostaju za naljepšim zvucima zapadnjačkim. Narod u Bosni, makar da je vjerom rascjepkan, u ljubavnim pjesmama nije razdijeljen, jer ženske ljubavne pjesme iste su u muhamedovaca i u kršćana. Uopće južni su Slovjeni bogati pjesmama. Epika im doduše ima slabe promjene, radnja obično pada ili se sasvim rasplinjuje, no lirsko je blago divno. Epske pjesme, što ih bosanski guslari recituju stranim napolu pjevuckavim glasom i osobitim ritmom, pričaju o svakidanjem životu i o junaštvima; pobjede i porazi na široko se opisuju, ali nikakvo veselje ne uzdiže srce pjevačevo i nikakva ga tuga ne mori. Sasvim je to drugačije u narodnoj lirici. Ne bi skoro ni povjerovao, da je to mirisavo cvijeće niklo na onom istom polju.

Vragoliju, patetsku strast, razuzdano veselje, slatku melanholiju, junački prkos i srdačnu odanost: svaku žicu čovječjega srca zna lirika da pogodi svojim slatkim melodijama. Kako sama govori djevojka u bosanskoj muhamedanskoj pjesmi:

Oči moje, oči sokolove,

Ko vas gleda, sit se ne nagleda!

Osman-agi vi ste najmilije!

Al' govori Osmanova majka:

«Nemoj bulo, ljepoto djevojko,

nemoj lice bijelit' ni rumenit',

nemoj mamit' mojega Osmana!

Otići ću u goru zelenu,

Sagradiću od borova dvore,

Zatvoriću u dvorove Osmana!»

A djevojka odgovara:

«Samo idi, majko Osmanova!

Oči su mi oči sokolove,

Otvoriće od borova dvore,

Osman-agi mene će dovesti!»

Izvor: Henrik Renner: Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko. Preveo: Isa Velikanović. Sremska Mitrovica, 1900.