NAJVEĆI ONLINE ARHIV GRAĐE O SEVDALINCI OD 1998.
Autor: Semir Vranić
21 September 2008
Još omota sa starih ploča, XI dio: "Veselice"* i Safet Isović.
* Album "Veselica" (1992.) ljubaznošću mog prijatelja Julija Pinela, Barcelona, Španija.
2 comments:
Anonymous
said...
Vidim da spominjes Kseniju Cicvaric pa rekoh da upisem jedan kratak tekst o njoj, preuzet sa web stranice seher.tuzi.org
"Ksenija Cicvarić,rođena je 1927. godine u Staroj varoši-Podgorica.Rasla je u porodici sa puno djece,gdje nisu postojala sredstva ni mogućnosti za školovanje. Ipak,zahvaljujući svojoj majci Simoni,Ksenija je stekla obrazovanje koje ne bi stekla ni u jednoj školi.Sa izuzetnom prirodnom nadarenošću,Ksenija je dopunjavala ljepotu pjesme-sevdalinke.Kao i što sama kaže u tom vremenu,odjeća nije bila važna koliko je važan bio kvalitet glasa.Pa se i sa " starim kaputom " moglo uspjeti,ako je,naravno,za to postojao talenat. Moze se reći da je Ksenija svojom pjesmom;vjerna muzičkom miljeu satkanom od zlatnih,trepetavih iskrica,diskretno,poput treperenja Ribničkih topola,jako kao podgorički sjeverac koji tjera krv da brže struji...bez obaveze poput maestrala koji se zaplete u djevojačkoj kosi i nestane...obilježila je 20. vijek u cnogorskoj narodnoj muzici. A nije ni čudo jer je njen učitelj bio Hamdija Sahinpašić.Šahinpašić je takođe bio dirigent I jedan od osnivača tuškog tamburaškog orkestra “Gajret” koje je djelovalo u okviru KUD-a “Ramadan Šarkić”.Rasla je Ksenija u Varoši,klela se i "valahi i bilahi",pila i jela i kod Osmanojce i kod Markojce,mirisala fislidzen čiju je ljubav upoređivala sa pravom ljubavlju,pa kaze:"Da zna dragi da ga volim,k’o fislidzen cvijeće i da zbog njeg’ srce moje drugom poći neće"... Zbog pjesme "Sjever ružu niz polje nijaše..."dobila je na poklon nošnju kraljice Milene.Zar je potrebno ovdje pričati o uspjehu.Da bi se voljela Ksenija mora se voljeti Podgorica,a da se voli Podgorica nužno je čuvati blago koje proizilazi iz narodne pjesme. Bila je nedostižna u pjevanju.Pjevala je svugdje.Dio zivota do smrti provela je u Beogradu.Bio je ovo težak period za ''Kraljicu Kseniju",al su joj nostalgiju prekrivale uspomene i slike iz stare Podgorice.Rado je bila viđena u Podgorici,šetala se sokacima,a njena najveća ljubav bili su susreti sa Podgoričanima koje je neizmjerno voljela. U mahali,gradu gdje je rasla i živjela Ksenija,nije postojala razlika u vjeri i naciji.Svi su bili jedno,i muslimani i pravoslavni.Svi su se kleli Sahat kulom,Mladom jelkom,Sejdefom i Milicom. 11. februara 1997. godine zauvjek je napustila ovaj svijet,dama,simbol multietničnosti,bratstva i jedinstva,kroz pjesmu i život,Ksenija Cicvarić. Danas u Podgorici,nažalost,ne postoji ni jedna ulica koja nosi ime ove zvijezde. Zlatna slova u crnogorskoj istoriji ivorne pjesme ispisali su I pišu:Hamdija Šahinpašić,Ksenija Cicvarić,Šukrija Žuti Serhatlić,Mirko Rondović,Kadira Ćano,Branka Šćepanović,Pljevaljski tamburaši,Zdravko Đuranović,Zvuci sa Ribnice…
Jos jedan tekst (sa stranice montenegrina.net), vezan za Kseniju Cicvaric, smatram informativnim pa ga prenosim (valjda je moje porijeklo koje vodi iz Podgorice,odgovorno za naklonost premu glasu i pjesmama koje je interpretirala Ksenija)
"Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici (od oca Radivoja Bracovića i majke Simone, rođene Zlatičanin) gdje je završila gimnaziju. San da studira pjevanje, zbog materijalnih uslova porodice, nije joj se ostvario. Pjevačku karijeru počela je šesdesetih godina u Radio Titogradu a nastavila u Radio Beogradu u ansamblu slavnog Carevca. Veliki radnik, pouzdani prijatelj, divan drug i čovjek, nezavidljiv kolega, oduševljavala je publiku na brojnim i nezaboravnim koncertima širom Crne Gore i Jugoslavije.
- Slavuja sa Ribnice, koji je plijenio ljepotom svoga glasa, pričinjavajući drugima radost, lomila je tuga (izgubila je sina i muža). Patila je i pjevala ("Mlada Jelka", "Oj vesela veselice", "Milica jedna u majke", "Sejdefu majka buđaše", "Dolinom se šetala djevojčica mala") i sopstvenu tugu liječila pjesmom. Otuda u njenom glasu dramska ozbiljnost, uzdržanost, odmjerenost, prefinjena lirika, toplina u boji glasa - božji dar. Pjevati - značilo je živjeti. Crnogorska narodna nošnja (jedna od najskupljih na svijetu) savršeno je odgovarala njenom stasu, ljepoti, otmenosti i melanholičnom osmjehu. Riječi njenog savremenika i prijatelja Moma Markovića bude sjećanja na njen lik: "Smjenjivali su se vrhunski izvođači iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i Ljubljane. Prva dama te divne večeri bila je i po muzičkom umijeću i po ljepoti Ksenija. U crnogorskoj narodnoj nošnji pjesmom i pojavom očarala je sve. Bili smo najbolji. Nažalost nema više takvih festivala, nema više velike zajedničke države, nema ni Ksenije". - Jedanaestog februara 1997. godine u sedamdesetdrugoj godini života napustila nas je Ksenija - najautentičniji predstavnik izvornog crnogorskog melosa. Sačuvala je veliki dio blaga naše narodne pjesme a njen prefinjeni ukus i senzibilitet znalački su odabirali najbolje. Snimala je ploče i kasete koje su bile i ostale najveći hitovi u našem narodu. Svojim lirskim glasom, specifične boje i interpretacije elegičnih narodnih pjesama, pojavila se na Ribnici, nastavila širom Crne Gore i Jugoslavije i stigla do srca naših ljudi širom svijeta. U ovom vijeku takav glas Crna Gora nije dala. - I sam sam imao mnogo nastupa i koncerata pa veoma dobro znam da je uraditi nešto zanatski i umjetnički jedno, a voditi dijalog sa publikom nešto sasvim drugo, a možda i najteže. I kao što Hamlet kaže glumcima da glume da "kriv poludi, nevin preblijedi a neprosvećen se zbuni", tako je i u muzici kontakt sa publikom ponajvažniji. Umjetnost je ono najljepše što čovjek ima - duša svijeta. Ksenija je pjevala dušom a publika je to osjećala. - Izvorni narodni melos krije snagu jednog naroda i jednog vremena. To ne može dati jedan čovjek niti nositi jedan čovjek. Pa ipak, vrhunski umjetnik, kao dio te cjeline, raspaljuje vječnu i neumrlu luču. Za najveće pjesme potreban je i najveći pjevač. A za to su mu potrebni talenat - božji dar i veliki razlozi. Ksenija Cicvarić imala je i jedno i drugo.
2 comments:
Vidim da spominjes Kseniju Cicvaric pa rekoh da upisem jedan kratak tekst o njoj, preuzet sa web stranice seher.tuzi.org
"Ksenija Cicvarić,rođena je 1927. godine u Staroj varoši-Podgorica.Rasla je u porodici sa puno djece,gdje nisu postojala sredstva ni mogućnosti za školovanje.
Ipak,zahvaljujući svojoj majci Simoni,Ksenija je stekla obrazovanje koje ne bi stekla ni u jednoj školi.Sa izuzetnom prirodnom nadarenošću,Ksenija je dopunjavala ljepotu pjesme-sevdalinke.Kao i što sama kaže u tom vremenu,odjeća nije bila važna koliko je važan bio kvalitet glasa.Pa se i sa " starim kaputom " moglo uspjeti,ako je,naravno,za to postojao talenat.
Moze se reći da je Ksenija svojom pjesmom;vjerna muzičkom miljeu satkanom od zlatnih,trepetavih iskrica,diskretno,poput treperenja Ribničkih topola,jako kao podgorički sjeverac koji tjera krv da brže struji...bez obaveze poput maestrala koji se zaplete u djevojačkoj kosi i nestane...obilježila je 20. vijek u cnogorskoj narodnoj muzici.
A nije ni čudo jer je njen učitelj bio Hamdija Sahinpašić.Šahinpašić je takođe bio dirigent I jedan od osnivača tuškog tamburaškog orkestra “Gajret” koje je djelovalo u okviru KUD-a “Ramadan Šarkić”.Rasla je Ksenija u Varoši,klela se i "valahi i bilahi",pila i jela i kod Osmanojce i kod Markojce,mirisala fislidzen čiju je ljubav upoređivala sa pravom ljubavlju,pa kaze:"Da zna dragi da ga volim,k’o fislidzen cvijeće i da zbog njeg’ srce moje drugom poći neće"...
Zbog pjesme "Sjever ružu niz polje nijaše..."dobila je na poklon nošnju kraljice Milene.Zar je potrebno ovdje pričati o uspjehu.Da bi se voljela Ksenija mora se voljeti Podgorica,a da se voli Podgorica nužno je čuvati blago koje proizilazi iz narodne pjesme.
Bila je nedostižna u pjevanju.Pjevala je svugdje.Dio zivota do smrti provela je u Beogradu.Bio je ovo težak period za ''Kraljicu Kseniju",al su joj nostalgiju prekrivale uspomene i slike iz stare Podgorice.Rado je bila viđena u Podgorici,šetala se sokacima,a njena najveća ljubav bili su susreti sa Podgoričanima koje je neizmjerno voljela.
U mahali,gradu gdje je rasla i živjela Ksenija,nije postojala razlika u vjeri i naciji.Svi su bili jedno,i muslimani i pravoslavni.Svi su se kleli Sahat kulom,Mladom jelkom,Sejdefom i Milicom.
11. februara 1997. godine zauvjek je napustila ovaj svijet,dama,simbol multietničnosti,bratstva i jedinstva,kroz pjesmu i život,Ksenija Cicvarić.
Danas u Podgorici,nažalost,ne postoji ni jedna ulica koja nosi ime ove zvijezde.
Zlatna slova u crnogorskoj istoriji ivorne pjesme ispisali su I pišu:Hamdija Šahinpašić,Ksenija Cicvarić,Šukrija Žuti Serhatlić,Mirko Rondović,Kadira Ćano,Branka Šćepanović,Pljevaljski tamburaši,Zdravko Đuranović,Zvuci sa Ribnice…
Jos jedan tekst (sa stranice montenegrina.net), vezan za Kseniju Cicvaric, smatram informativnim pa ga prenosim
(valjda je moje porijeklo koje vodi iz Podgorice,odgovorno za naklonost premu glasu i pjesmama koje je interpretirala Ksenija)
"Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici (od oca Radivoja Bracovića i majke Simone, rođene Zlatičanin) gdje je završila gimnaziju. San da studira pjevanje, zbog materijalnih uslova porodice, nije joj se ostvario.
Pjevačku karijeru počela je šesdesetih godina u Radio Titogradu a nastavila u Radio Beogradu u ansamblu slavnog Carevca. Veliki radnik, pouzdani prijatelj, divan drug i čovjek, nezavidljiv kolega, oduševljavala je publiku na brojnim i nezaboravnim koncertima širom Crne Gore i Jugoslavije.
- Slavuja sa Ribnice, koji je plijenio ljepotom svoga glasa, pričinjavajući drugima radost, lomila je tuga (izgubila je sina i muža). Patila je i pjevala ("Mlada Jelka", "Oj vesela veselice", "Milica jedna u majke", "Sejdefu majka buđaše", "Dolinom se šetala djevojčica mala") i sopstvenu tugu liječila pjesmom. Otuda u njenom glasu dramska ozbiljnost, uzdržanost, odmjerenost, prefinjena lirika, toplina u boji glasa - božji dar. Pjevati - značilo je živjeti. Crnogorska narodna nošnja (jedna od najskupljih na svijetu) savršeno je odgovarala njenom stasu, ljepoti, otmenosti i melanholičnom osmjehu. Riječi njenog savremenika i prijatelja Moma Markovića bude sjećanja na njen lik: "Smjenjivali su se vrhunski izvođači iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i Ljubljane. Prva dama te divne večeri bila je i po muzičkom umijeću i po ljepoti Ksenija. U crnogorskoj narodnoj nošnji pjesmom i pojavom očarala je sve. Bili smo najbolji. Nažalost nema više takvih festivala, nema više velike zajedničke države, nema ni Ksenije".
- Jedanaestog februara 1997. godine u sedamdesetdrugoj godini života napustila nas je Ksenija - najautentičniji predstavnik izvornog crnogorskog melosa. Sačuvala je veliki dio blaga naše narodne pjesme a njen prefinjeni ukus i senzibilitet znalački su odabirali najbolje. Snimala je ploče i kasete koje su bile i ostale najveći hitovi u našem narodu. Svojim lirskim glasom, specifične boje i interpretacije elegičnih narodnih pjesama, pojavila se na Ribnici, nastavila širom Crne Gore i Jugoslavije i stigla do srca naših ljudi širom svijeta. U ovom vijeku takav glas Crna Gora nije dala.
- I sam sam imao mnogo nastupa i koncerata pa veoma dobro znam da je uraditi nešto zanatski i umjetnički jedno, a voditi dijalog sa publikom nešto sasvim drugo, a možda i najteže. I kao što Hamlet kaže glumcima da glume da "kriv poludi, nevin preblijedi a neprosvećen se zbuni", tako je i u muzici kontakt sa publikom ponajvažniji. Umjetnost je ono najljepše što čovjek ima - duša svijeta. Ksenija je pjevala dušom a publika je to osjećala.
- Izvorni narodni melos krije snagu jednog naroda i jednog vremena. To ne može dati jedan čovjek niti nositi jedan čovjek. Pa ipak, vrhunski umjetnik, kao dio te cjeline, raspaljuje vječnu i neumrlu luču. Za najveće pjesme potreban je i najveći pjevač. A za to su mu potrebni talenat - božji dar i veliki razlozi. Ksenija Cicvarić imala je i jedno i drugo.
Post a Comment