Za one koji
nisu znali sve vrijednosti Hatiže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam
kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam
etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu
imala sam prednosti insidera i
poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge
starine i narodne umotvorine. Odmah sam kenula k njoj, jer bile smo bliske od
ranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći
na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je da
pripovijeda:
Moj je otac bio bogat
i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za
Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine
i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu,
koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi.
Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu
ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga
do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute
gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i
ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe.
Sva ta
nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog
međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz
prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih
mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se
odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu
je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno
utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je
priliku da čuje kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u
najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme
koje je najrađe pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i
bivale zapamćene.
Nije mi,
naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu,
često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na
one dijelove koje je na kratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala i
telefonom dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo
nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidza je razumijevala
zašto je sve ovo meni bilo važno.
Na kraju,
ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom
istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomijeranje granica
znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni
pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog
razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese
pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi
jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete
prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu
prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a
pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su
priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim
slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine
pripovijedanja.
Naime, među
brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović
našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj
razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova.
Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj,
bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i
hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.[1]
U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam
zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin
baladni završetak.
Kada sam
prije nekoliko godina prvi put na nučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila
prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja
se bavi dramskim tekstovima pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca
„neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt
Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami
dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilke vidi u sljedećem
navodu: „I
njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo
junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me
iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio
varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo
i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi
narodna tradicija mogla da ponudi.
U jenom od naših susreta, Hatidža
mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i
razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla
sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je
drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula
sam jednu zaokruženu cjelinu.
Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine
varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova
snježno bijela košulja prkosi patnji; Sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna
dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; Na upit zašto to čini, soko
odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno
pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i
to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; Soko mu saopćava da je
njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja
neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od
kojih zatraži da ga daruju; Oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije
ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga
njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“
vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija
sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti
junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja:
Razbolje se
Đerzelez Alija,
U planini, pod zelenom jelom.
Bijeli mu se košulja kroz grane,
Kao snijeg u proljetne dane.
Nit' mu pere mati, nit' sestrica,
Nit' njegova ljuba vjerenica.
Kiša pere, žarko sunce suši,
Alija se od bolova guši.
Bol boluje, tužne snove sniva,
Niko ne zna šta se s njime zbiva,
Osim gavran što graknu na jeli:
«Alija se sa dušicom dijeli!»
Doletje mu sokol ptica crna.
Iz kljuna ga vodicom zaliva:
Progovara Đerzelez Alija:
«Oj sokole, ptico najmilija,
Kakvu sam ti napravio zgodu,
Pa mi hladnu ti donosiš vodu?»
Soko svoje podignuo krilo:
«Znaš, Alija, nije davno bilo,
Kad si iš'o poljem zelenijem
Sa svojijem atom vilenijem –
Moji ptići istom poletjeli,
U zelenu travu popadali.
Ti sakupi moje ptiće male,
Pa ih stavi u jelove grane:
Moji ptići nejmadoše krila –
Umalo ih vojska pogazila.
To ja tebi zaboravit neću,
Moj Alija, nikad i umrijet ću!»
Progovara Đerzelez Alija:
«Ej sokole, moja ptico siva
Podigni se ti na svoja krila
Brzo sleti niz Ivan planinu
Selam nosi mojoj miloj nani
Jer su moji odbrojani dani.» [2]
Na kraju, ostaje
moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona
se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti
završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski,
nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da
je to iznad sega ono istinito, pomjerila granicu historije.
Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih
naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su
hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički
drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svog doma na pravedniji svijet 25.
jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza
koje pamtim.
[1] Proučavajući
turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455,
te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka
književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez
Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu,
koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom
junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536).
No comments:
Post a Comment