Search the Sevdalinke Blog

05 September 2007

IBRAHIM HALILOVIĆ: In memoriam Safet Isović (1936-2007)


In memoriam
SAFET ISOVIĆ (1936.-2007.)

Safet Isović je otišao, ali ostale su njegove pjesme

Moj prijatelj dr. Semir Vranić iz Sarajeva javlja mi preko “Skype” tužnu vijest da je u Sarajevu umro Safet Isović.
Semir, koji je vatreni zaljubljenik i neumorni skupljač sevdalinki, autor nekoliko knjiga na tu temu, a koji nas je zadnjih godina obveseljavao šaljući nam pjesme koje je imao ili istom dobavio, kaže:
“Ode Safet, ali ostadoše pjesme.”
Ostade Safetovo blago svima nama, u amanet, dok nas je da uživamo u tom neprolaznom bogatstvu, koje nam oplemenjuje dušu i srce. Safetove pjesme će nadživjeti i sve nas, one će ostati kao biljeg jedne bosanske epohe.
Ne znam kako tu vijest o preseljenju Safeta Isovića sa ovoga svijeta na Ahiret reći mojoj Hajri.
Ona je, kao istinski znalac a i pjevač sevdalinke, veliki poštovalac Safeta Isovića. Kuje ga u zvijezde. Odrasla je u mahali uz Safetovu pjesmu, pjevala ih na varcarskoj Glavici s curama o akšamu, slušala ih na svojoj svadbi, uživala u tim pjesmama u sretna i tužna vremena. Ovdje u izbjeglištvu, hiljade konaka daleko od Bosne i Varcara, Safetove pjesme su je pratile iz stopu u stopu, kao i mene samoga, vraćale nas tamo gdje pripadamo, oživljavale sjećanja na lijepa prošla vremena.
Ako se pije jutarnja kahva, “navij nam Saju”, ako se razvija burek “navij nam Saju”, ako smo se kuda zaputili autom, Sajo nam pjeva. Nosi nas na krilima pjesme u Bosnu, u naše mahale, provodi nas gorama, gazimo plahe vode, od grada do grada, s kraja na kraj Bosne. Zaboravimo se gdje smo, pjesma nas nosi u Bosnu, u Bosni smo. Vidimo kako Mujo kuje konja po mjesecu, kako se Radobolja muti,čujemo kako je u Trebinju vel’ka žalost, kako se u Šeher Banjoj Luci, punoj lijepih dijevojaka, šeta lijepa Almasa koja svojom ljepotom može ukrasiti dvore banjalučkog sevdalije i sanjara. Vidimo Šeher-Banja Luku i u njoj usamljanu ljepoticu Fatu koja i pored trideset ašika osta neudata jer je bila plaho namli i plaho izbirljiva. Čudimo se za kog' pojde Zil-hanuma mlada. Mada smo tu pjesmu čuli sto puta, strijepimo kad će Alija posegnuti handžara i udariti Hajriju po sred prsa, jer se innadi s njegovom starom majkom… Onda još jedna slika iz pjesme, iz Bosne - Vrbas voda nosi jablana, na jablanu kuje kujundžija. Onda - opet Vrbas i Banja Luka, a na Vrabasu vozila se ladja, sva srmom izvezena, puna djevojaka, a među njima, vesladžija Mujo.
Sajo nam onda dočarava banjalučku ikindiju na Vrbasu, vidimo kako haberdžija bez duše trči kroz mahale da bi donio tužnu vijest kako se je utopio Mujo Čelebija, u Vrbasu Doru kupajući. Potom kao da vidimo Latif-agu kako priteže kolane svome Alatu i kreće na delek put žaleći sve banjalučke ašikluke, ljepotice, teferiče i akšamluke. Tu je i Adem-agu kako ašikuje, Selim aga kako pije rujno vino. Tužni smo jer boluje Anka Prijedorka na krilu kara-Zaima…
Onda – mojoj Hajri na um padne kako je, njena majka znala pridići sa samrtničke postelje kada bi čula preko radija Safetov glas: “Naš Sajo”, rekla bi sa olakšanjem.
Naš Sajo vodi nas Bosnom kroz gradove, u Travnik kojeg je djevojka okom zapalila kroz srčali pendžer. Dočarava nam ljepotu djevojku koja je sokolu zulum učinila, gnijezdo zapalila. Eto nas, u čas, s one strane vode Sane, gdje, kao i na Bentbaši, platno bijeli lijepa dijevojka. Vidimo Saju kako se kasno vraća iz Morića hana, kako sreće Hanku u tijesnu sokaku, baš nekako kad mahale fenjere zapališe, kako mu kopče od čakšira zapeše za Hankine džamzefli dimije.
Na krilima Sajine pjesme eto nas i u Trebinju, na Vratniku, na Bikavcu, u Vranju, gdje boluje Dilber Duda, i gdje su sve djevojke otvorile, samo jedna, njegova, pendžer zatvorila kad on prošeta sokakom…
Evo nas i na jaliji, gdje raste bagrem drvo, a na njemu zlatna ljuljačka, u kojoj se ljulja i staro i mlado…
I tako, iz dana u dan, u radosti i tuzi, u nadama i iščekivanjima, - Safet i njegove pjesme.
Umro je Safet, rekao sam svojoj Hajri.
Ne samo ja, čitava Bosna danas treba plakati, rekla je.
Onda smo slušali ezane i salavate koje je sa kasete proučio za dušu Safeta Isovića po ljepoti glasa također veliki Naim ef. Hamzagić iz Cazina.
Onda smo se vratili Safetovim pjesmama:
“Na put se spremam, put mi je dalek,
Možda se neću vratiti zanavjek.”
Otpjevao nam je “Je l’ ti žao što se rastajemo“.
Hajra se sjeća kako je kao srednjoškolka, kao i svi ostali, voljela «Beatlese», ali Safeta niko nije mogao nadomjestiti. Svi su razredu znali za tu Hajrinu privrženost sevdalinci i Safetu. Doći će jednom Safet na koncert u Varcaru. Po završetku svi se jagmili da dobiju Safetovu fotografiju sa autogramom. Hajra ostala na kraju reda, nestalo fotografija, pa se Sajo potpisao na njenu podlakticu, što je kasnije u razredu s ponosom pokazivala, ne perući taj dio ruke sve dok tinta nije sama od sebe iščilila.
Društvo kao nije hajalo za taj autogram, kao ni za sevdalinku uostalom. Ali kada su se varcarski maturanti rasuli - Hajra u Banju Luku na Pedagošku, a dio njenog gimnazijskog društva - u Sarajevo na fakultete, u prvom pismu koje joj je stiglo od njih iz Sarajeva bila je - Sajina fotografija...

Nikako da prihvatimo tu žalosnu činjenicu da se zbilja moramo rastati, da je Safet otišao na Onaj Svijet. Otišao je u legendu, napisao je moj prijatelj Bedrudin Gušić. U legendu je zajedno sa Safetom otišao i veliki komad Bosne koja se ovih godina, na Safetovu i našu žalost, tako kruni i osipa. Ali, nadati se je, biće Bosne, biće je u pjesmi sigurno, a da hoće, svjedoči Safet Isović i njegova neprolazna umjetnost pjevanja bosanske sevdalinke, toga neprocjenjivog blaga koje je Bosna iznjedrila i s kojim se možemo u svijetu dičiti. Iako je otišao sa Ovog Svijeta, pjesma Safetova je ostala. Tako i Bosna u pjesmi ostaje. Ni Safet, ni Bosna nikada neće nestati!
Kada bi neki drag i važan, čestit i plemenit insan napusti ovaj Svijet, moja rahmetli mati bi reci: „Odlomi se još jedna biser-grana“.
Odlomi se od bosanskog stabla još jedna velika grana. Ode i Safet. Ali biseri ostadoše pod stablom, u Bosni, nama u amanet. Biser su Safetove pjesme. Sve ljepša od ljepše, ne zna se koja je bolja.
Među desetinama pjevačkih ostvarenja Safeta Isovića meni se posebno dopadaju pjesme koje je uz izvrsne muzičke aranžamane, pune derta, i starinskih muzičkih nota i takta, Safet pjevao uz pratnju orkestara pod vodstvom pokojnog Đorđa Karaklajića, Duška Radetića i Vlastimira Pavlovića-Carevca. Volio bih čuti arhivske snimke pjesama koje je Safet otpjevao i uz saz za Radio-Sarajevo, mogu samo zamisliti kako su lijepe, kako odišu svojom punoćom izvorne ljepote i umjetničke snage, kojima je Safet ispoljavao onu svoju, tako prepoznatljivu i neponovljivu pjevačku umjetničku osobenost. Sevdalinka se može pjevati na milijun načina, a da opet svaki pjevač, ako ima damar za sevdalinku, nađe načina da je otpjeva po svojoj kajdi, po svom umjetničkom damaru, umijeću, svojim neponovljivim glasom. Jedan od ponajboljih takvih koje je Bosna odnjihala je nesumnjivo Safet Isović.
Kroz sjećanja lete mi slike Safeta Isovića koji u zanosu pjeva njemu i nama drage sevdalinke.
Pred očima mi slike sa koncerta u Bonnu, prije petnaestak godina, kada je kao i uvijek, digao publiku na noge, razgaljujući je i ulijevajući joj kroz sevdalinku nadu u povratak u našu Bosnu. I meni, kao izbjeglici, mojoj obitelji, a baška Hajri, Safetove pjesme su uvijek bile više od pjesme. Prije mjesec-dva dana, bezuspješno sam tragao za Safetovom adresom. Mislio sam se Safetu osobno zahvaliti za sve ono što su nam on i njegova pjesma značile u ovim izbjegličkim godinama. Tu sumornu svakodnevicu tuđine, Safet je činio svjetlijom, veselijom, ali u isto vrijeme i tužnijom. Beznađe su Safet i njegove pjesme pretvarale u nade, tugu u radost, a radost u tugu, u iščekivanja boljeg i ljepšeg, pogotovo u Bosni u kojoj se stalno zamišljamo. A onda nam se otimao uzdah iz jedne od Safetovih pjesama: „Bosno moja poharana!”
Safetova pjesma je bila i ostala za nas više od pjesme, jer je u tu pjesmu stala naša Bosna, sve ono najdragocjenije što je od Bosna bila i što je od Bosne ostalo. U Safetove pjesme stalo je i sve ono što smo imali, pa izgubili, ali i ono što nam je ostalo, što nam niko nije mogao oteti jer je u našem srcima i našim dušama, što je nerazdvojivi dio nas samih, što smo zadržali u svojim srcima kao najveću dragocjenost i neprolaznu ljepotu, i nas i naše Bosne.
Sjećam se kada sam u Windsoru, Canada, pravio prvu emisiju za Radio na bosanskom jeziku. Ta prva emisija je počela sa Safetovom pjesmom „Prođoh Bosnom kroz gradove”. Pustio sam suzu kada sam preko radija u tuđini čuo tu Safetovu, orosile su se oči i nekih slušatelja. Osjećao sam da se nisam izgubio u tuđini, u vremenu i prostoru, da sam „busen Bosne“… A onda su sa toga radija protjerali i mene i sevdalinku i Safeta, jer te su pjesme za njih bile duge i dosadne, da bi tamo zagospodario srbijanski kič.
Nadam se da nikome neće poći za rukom da to učini u Bosni kada su Safet i sevdalinka u pitanju, usprkos žestokim nasrtajima.
„Odlomi se još jedna velika biser-grana naše Bosne...."
Ode Safet Isović, naš bosanski Mario Lanza, nadovezuje se Ivan Lovrenović, veliku ljubitelj i znalac sevdalinki, vrsni pjevač:
Kao da gledam sliku sa Baščaršije, sa našega zadnjega, slučajnoga susreta.
Safet je bio srdačan, kao i uvijek, ljudski blag, radostan zbog tog iznenadnog sretanja na pravom mjestu. Raspitivao se o obitelji, o izbjegličkim danima, pitao ima li izgleda da se vratimo u Bosnu.
Kao da Safeta sad vidim kako nam maše na rastanku,na Baščaršiji. Ne mogu zamisliti da je otišao na dalek put, s one strane Modre rijeke, a ako je otišao, vjerujem da je otišao među zvijezde, da svojim pjesmama resi Džennet.
Safet ustvari, ako se mene pita, nije nikud ni otišao. Ostao je u srcu, u dragim uspomenama.
Iako je promijenio svijet, Safet Isović je među nama ma gdje bili, Safet je u Bosni, koju je „volio kao svoju dušu.“

Ibrahim HALILOVIĆ
Post a Comment