Na vijest o
smrti Zehre DEOVIĆ
DŽENNETSKA
HURIJA
Teška
bolest savladala je jutros Zehru DEOVIĆ i ona je u sedamdeset i sedmoj godini
preselila na Ahiret.
Prva
dama sevdalinke ostaće upamćena po vrhunskim interpretacijama sevdalinki, koje
su uz ilahije i kaside - bile i ostale jedini Zehrin repertoar.
Tuga
nikada ne dolazi sama.
Samo
desetak dana prije Zehre, na Ahiret je preselio veliki zaljubljenik, znalac,
sakupljač i tumač sevdalinki, Munib Maglajlić. Danas ode i Zehra kojoj je kao i
Munibu sevdalinka bila smisao života, ljubav, profesija. Munib sakupljao, Zehra
pjevala...
Zehra
Deović je rođena u Foči.
Drini
i Ćehotini, Foči - ostala je vjerna čitav život posvetivši zavičaju i tim
vodama pjesmu „Dvije su se vode zavadile“ koju – neka mi bude dozvoljeno reći –
niko nije umio bolje otpjevati.
Ta
pjesma koja vuče svoje korijene iz davnih mitova o vodi, ostaće najsvjetliji
biser u kruni ne samo Zehrinog, nego i cjelokupnog ženskog pjevanja sevdalinke.
Kao
mlada djevojka, Zehra Deović je pokazala svoj talenat u fočanskom KUD-u
„Jedinstvo.“ Brzo se našla na Radio-Sarajevu gdje je snimila brojne sevdalinke
kojima je obdarila ljubitelje naše narodne pjesme i obogatila arhiv Radio
Sarajeva.
Sevdalinka
je davno postala dio svjetske narodne muzičke baštine. Što je pjevanje
sevdalinke na počasnom mjestu našeg narodnog stvarlaštva, ima se zahvaliti i
Zehri Deović. Nažalost, današnji muzički urednici nisu načisto što je sevdalinka
– ni po znanju ni po osjećaju – pa je sevdalinka potisnuta sa radio i tv
programa ustupajući mjesto muzičkom šundu.
Imao
sam priliku, zadovoljstvo i čast upoznati se sa Zehrom Deović davne 1979.
godine.
Rahmetli
Zehra, rahmetli Igbal Ljuca, rahmetli Davorin Popović, rahmetli Mersad Berber –
umjetnici su koji su tada uz Minku Kamberović i još nekoliko drugih -
predstavljali grad Sarajevo u Bakuu, Azerbejdžan, u gradu pobratimu sa glavnim
bosanskim gradom.
Tada
se Sarajevo počelo pripremati za 14. Zimske olimpijske igre, pa je ta
delegacija grada Sarajeva bila ujedno i delegacija ZOI.
Na
putu u Baku i nazad, delegacija se po nekoliko dana zadržala Moskvi kako bi
članovi Olimpijskog komiteta ponešto saznali o organizaciji igara – jer su u
Moskvi prethodile ljetne Olimpijske igre, a pripreme bile u punom jeku.
U
Bakuu su umjetnici nastupili na nekoliko koncerata, a TV Baku je snimila i
posebnu emisiju u kojoj su nastupili naši umjetnici.
Kako
– ne znam – ali mene je kao reportera TVSA zapalo da sa koleginicom Milkom
Figurić pratim delegaciju Sarajeva na tom putovanju na kojem smo pripremili
reportaže za TV Dnevnik i Nedjeljno popodne.
Sjećam
se Zehre i njenog nastupa i aplauza koje je dobila na koncertu priređenom za
radnike Bakua – publiku koja je brojala više hiljada gladalaca; pozdravili su
sve umjetnike dugotrajnim aplauzom – a posebno Zehru Deović.
Po
povratku iz Bakua, proveli smo dva tri dana u Moskvi. Tada sam bio u prilici
biti duže vremena u društvu Zehre Deović. Išli smo zajedno u obilazak
moskovskih robnih kuća (ZUM-ova) i zajedno kupovali suvenire. Sjećam se kako je
Zehra odabrala svilu koju sam kupio svojoj Hajri.
Zehra
je bila lijepe vanjštine, ponosita, namli osoba, svakako svjesna svoje veličine
i umjetničke vrijednosti. Ali u isto vrijeme, bila je pristupačna i
jednostavna, a eglen s njom ugodan, poučan i zanimljiv. Zračila je ljepotom duše.
Nažalost,
od tada se nikada više nismo sretali – ali nikad se nismo ni rastajali.
U
našoj kući Zehra je kao izvanredno nadarena umjetnica jedinstvenog osjebujnog i
lijepog glasa velikih mogućnosti pjevanja – donosila istovremeno i radost i
sjetu svojom pjesmom.
Ko
se ne bi rastužio uz pjesmu o dvjema zavađenim vodama! Ko se ne bi nekada
razveselio, a danas su tuđini osjetio tužnim - uz pjesmu „Da sam ptica“?
U
izbjeglištvu – posebne je osjećaje izazivala pjesma „Pšeničice, sitno sjeme“
koju je pjevala nenadmašna Zehra Deović.
Kada
su srpske vlasti u ljeto 1992. godine uhapsile moju Hajru, Almu i Mirzu i još
destag sugrađana, držale ih u kućnom pritvoru kao taoce; jedne u nizu strahu
provedenih noći pod srpskom naružanom stražom u našem stanu, Hajri je baška
ostala u sjećanju.
Bila
je noć bez mjeseca, bez struje, ulične rasvjete, a s nebesa Bog je Dragi
spuštao obilatu kišu.
Negdje
iza ponoći – iako je bio policijski čas – neko je je prošao ispod pendžera
pjevajući „Dvije su se vode zavadile.“
Simbolika,
slučajna ili namjerna, to samo nepoznati pjevač zna.
I
to pjevanje u gluho doba noći, hrabro i smiono, ili samo takvom pjevaču
dopušteno, možda je bilo upućeno baš Hajri i ostalim taocima, a podsjećalo je
na Zehru i njenu pjesmu, kao daleki odjek nekadašnje slobode, tada
priželjikvanje i u strahu sanjane.
Evo
i danas kada nas je vijest o Zehrinom odlasku zatekla daleko u tuđini –
ostajemo zapitani nedokučenim odgovorom da li su se vode morale zavaditi – osim
u pjesmi.
Zehra
je jedna na Planeti, ona je primadona, njene pjesme su arije, nanadmašne i
nezaboravne - kaže danas Hajra, s tugom. Neponovljiva umjetnica, prva dama
sevdalinke.
Lijepo
je pjevala ilahije i kaside.
Ko
ne pamti Zehrinu pjesmu u kojoj se spominje rijeka koja nosi Mejru na tabutu?
Na
tabutu odlazi i naša Zehra.
Bog
Dragi najbolje zna, ali Zehra je zaslužila Džennet za sve ono što nam je kao
umjetica darivala, i nama i Dinu.
Zehra
je bila džennetska hurija na zemlji.
No comments:
Post a Comment