* Ljubaznošću Marka Križanovića, Subotica.
29 March 2019
28 March 2019
26 March 2019
25 March 2019
24 March 2019
Nirha Efendić: Jedan pogled na usmenu pjesmu Prusca prema novoj građi.*
Nirha Efendic
Zemaljski
muzej Bosne i Hercegovine
Etnološko
odjeljenje, kustos za usmenu poeziju
E-mail: nirhaefendic@yahoo.com
Jedan pogled na usmenu pjesmu Prusca
prema novoj građi
Ovaj rad bavi se razmatranjem poetičkih i
folklorističkih obilježja usmenih pjesama zabilježenih u najnovijem
etnološko-folklorističkom istraživanju područja Prusca. Pored nekoliko
ljubavnih, porodičnih, svatovskih, šaljivih i vjerskih pjesama, glavnina donesene
pjesničke građe odnosi se na kratku, mahom deseteračku formu lirskog distiha, u
literaturi prepoznatljivu pod pojmom „bećarac“. Pored lirskih, u ovom radu
razmatrana su i tri fragmenta koja pripadaju određenim lirskonarativnim pjesmama
te jedna balada. Klasifikacija pjesama u ovom radu načinjena je na osnovu
poetičkih odlika (prvenstvano tematike i motivike) zabilježenih primjera.
Ključne riječi: Prusac, usmena
pjesma, motiv, tema, oblik stiha
U srazmjerno kratkom boravku u Pruscu tokom 2008. godine, nakon
niza razgovora sa prusačkim kazivačicama i kazivačima, prikupljena je skromna pjesnička
građa, koja je sada pohranjena u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine u Sarajevu. Usprkos činjenici da je razgovarano sa desetinama
stanovnika Prusca, pjesme su zabilježene tek od 4 kazivačice, od kojih su dvije
vršnjakinje – Melća Kišija i Fazila Kulaš (obje rođene 1927.), nešto mlađa je kazivačica
Hasna Škandro (rođena 1937.), a najmlađa među rijetkim Pruščankama koje još
pamte usmene pjesme je Saima Hubljar (rođena 1944.).
Među 63 zabilježene jedinice 24 primjera odnose se na lirske
distihe.[1] U Pruscu su također
zabilježene 3 uspavanke, 6 vjerskih[2] i 2 svatovske pjesme.[3] Ostatak u zabilježenoj
građi čine šaljive i porodične pjesme – one upućene budućoj ili već stečenoj
snahi ili svekrvi, momku, djevojci, mužu ili ženi itd.[4] Jedna pjesma vezana je za oslobodilačku
borbu u toku Drugog svjetskog rata.[5] Četiri su lirskonarativne
pjesme, među kojima se nalazi samo jedna poetski zaokružena cjelina, dok su preostale
tri jedinice tek fragmenti, koji su u kazivanjima bili dopunjeni
pripovijedanjem.[6]
Na samom početku razmatranja zabilježene građe važnim se nameće
pitanje njene klasifikacije. U ovom radu provedena je književnoteorijska i
folkloristička analiza isključivo na jezičkoj razini zabilježenih tradicijskih
tvorevina.[7]
Lirske pjesme
U skorašnjem bilježenju usmenih pjesama u Pruscu, kako smo već
istakli, prikupljena su 24 deseteračka distiha. Riječ je o lirskoj vrsti koja
je na južnoslavenskom području najčešće označavana terminom bećarac, a koji su koristile i prusačke
kazivačice, mada je poznato da je za ovu lirsku vrstu u bosanskohercegovačkoj
sredini, među samim izvođačima korištena sintagma „kolske pjesme“. U natuknici
o bećarcu u Rečniku književnih termina,
koju potpisuje Miodrag Maticki, ono najvažnije u ovoj lirskoj vrsti objašnjeno
je sljedećim riječima: „Najkraća, prevashodno ljubavna, narodna lirska pesma,
po pravilu škrt deseterački dvostih u kome dominira slik (aa; leoninski slik): 'Iljadice,
šareno ti lice, / Čini mi se otić' ćeš na svirce.'“[8]
Kako su posvjedočile kazivačice, u Pruscu su ove kratke pjesme,
uz kolanje, djevojke pripijevale momcima na teferičima ili drugim javnim
skupovima. Kolanjem su djevojke javno pokazivale svoju ljepotu, a lirski distih
služio je da, osim vanjštine istaknu oštrinu uma i dovitljivost, osobine koje su
pojačavale ukupni dojam o djevojci. Budući da se za vrijeme kolanja nije čula
nikakva instrumentalna pratnja, niti se igralo, lagano kružno kretanje
omogućavalo je valjanu sabranost u trenucima uobličavanja i izgovaranja lirskog
distiha. Uloga ove najkraće lirske vrste bila je višestruka: istaći vlastitu
pronicljivost, poigrati se sa nastojanjima udvarača, ali uz sve to sačuvati i djevojački
ponos. U stihovima Očiju mi sa kojima
gledam, / Dok sam cura poljubit se ne dam[9] djevojka u određenoj mjeri
prkosi momku, ali u isto vrijeme naglašava važnost načela prema kojem svoju
čestitost čuva za budućeg muža. Navedeni stihovi donose ljubavni dijalog koji započinje
nagovještajem, ali se zaustavlja moralnim određenjima vjerozakona i tradicije. Da
ponašanje u ovom obliku društvene zabave u prusačkom kraju nije uvijek bilo
strogo podređeno utemeljenim normama, svjedoče stihovi Misliš dragi da ja hajem za te, / Mislim dragi i dušicu dajem,[10] gdje je dijalog nešto
opušteniji i gdje djevojka jasno daje do znanja momku da joj se sviđa, čime se,
na kraju, otvara prostor za razvijanje ljubavnog razgovora. Stihovi Nisam lipa, lipota ne važi / Teško onom ko
lipotu traži[11]
poentiraju značaj mudrosti i karaktera za čovjeka, osobito za brak i zasnivanje
buduće zajednice.[12]
Kao i prethodno razmatrani primjeri, većina lirskih distiha
zabilježenih u Pruscu su nedvojbenog ljubavnog usmjerenja, ali ima i onih iz
čijeg teksta nije jasan razlog (ne)raspoloženja lirskog subjekta: Pjevaj grlo, ali nemoj vrlo, / Znade Bosna
da sam ja žalosna,[13] iz kojih se ne razabire
razlog žalosti, ali se iskazuje spremnost da se ona stoički prevlada. Premda su okolnosti javnih pokazivanja,
naprimjer kolanje, prednjačile u nastajanju lirskog distiha, ne možemo sa
sigurnošću tvrditi da se odgovarajući stihovi nisu uobličavali i u drugačijim
prilikama. Za razmatrani distih ne možemo tvrditi da je bio izgovoren na nekom
velikom javnom skupljanju, na što već po svom sadržaju ukazuje, ali možemo pretpostaviti
da su funkcije lirskog distiha ponekad bile savjetodavne ili poučne. Takvi su
naprimjer i osmerački stihovi: Ko ne radi,
nema hljeba, / Jer za svega truda treba.[14] Ponekad su i narodne
mudrosti znale odjeknuti iz lirskog distiha. U stihovanoj formi one su se
najlakše pamtile i prenosile, a zatim kao krilatica ponavljale uvijek kada su
ove kratke pouke dobivale aktualiziranu snagu i prepoznatljivost, poput stihova
Hajde dragi u šumu i radi, / Nemoj piti,
nama može biti,[15] u kojima nezadovoljna
žena podstiče muža na posao, ukazujući mu na činjenicu kako je miran i čestit život
moguć samo uz častan rad.
Osim najčešćeg epskog deseterca i nešto rjeđeg simetričnog
osmerca, lirski distih se znao javiti i u obliku trinaesterca, kao u primjeru U sarhoša zlatna čaša, točit ću je ja, /
Sarhoš pije pa se smije, milovat će me.[16] U posljednjim stihovima
ljubavno nadgovaranje pretače se u senzualnu maštariju, što nije uobičajeno za
trenutak javnog stihovanog razgovoranja prilikom kolanja, nego je više
posljedica djevojačkih sanjarenja u osami o svom budućem životu.
Od starice Melće Kišije zabilježene su 3 uspavanke i 6 vjerskih
pjesama, koje se uobičajeno imenuju kao ilahije.
Budući da su ilahije često imale funkciju uspavanke, jer su, slaveći Boga i Njegove
odredbe, zazivale sreću i izražavale želju da čedo u kolijevci u toku
odrastanja usvoji vjerske vrijednosti, razmatramo ih u ovom odjeljku zajedno. U
već navođenom Rečniku književnih termina
teorijsko određenje uspavanke načinila je Hatidža Krnjević, u kojem se za
uspavanku, između ostalog, navodi: „Drevna pesma lirskog karaktera poznata u
svetskoj usmenoj (→ obredne pesme) i pisanoj književnosti... Uspavanka je
sačuvala arhaično verovanje u moć magije reči. Namenjena detetu, ona sadrži
želje za zdravlje i srećnu budućnost, prožete verom u blagotvorno i samostalno
dejstvo reči. Poetsku snagu uspavanke čine lirska neposrednost i toplina i
slikovitost izraza.“[17]
Jedna od prusačkih uspavanki, spjevana u veoma rijetkom metru –
šestercu, najuspjelije objedinjuje funkcije ilahije i uspavanke. Budući da
majka u vjerskim odrednicama prepoznaje temeljne vrednote koje želi da usvoji i
u budući život ponese njezino dijete, ona mu već u prvim danima saopćava svoja
stremljenja: Na srcu ti iman, / Na jeziku
Kur'an.[18]
Osim lijepog vladanja, majka priželjkuje djetetu zdravlje, što u drugoj
uspavanci, koja prvenstveno nije ilahija, iskazuje deseteračkim stihovima: Spavaj sine, Bog ti dao zdravlje, / San u
bešu, a nesan pod bešu.[19] Poslije zdravlja, majčina
najveća želja jeste da joj dijete bude zaštićeno od neprijatelja i zle sudbine:
Dušmani ti pod nogama bili, / Travu jeli, s lista vodu pili.[20]
Među ilahijama zabilježenim u Pruscu, izdvajaju se dva primjera
s temom onosvjetske kazne zbog ovosvjetskih grijeha. Lirski obrazac sačinjava
sljedeći redoslijed zbivanja: djevojka susreće tri derviša i raspituje se za
majku nakon smrti; derviši joj daju ključeve Dženneta i Džehennema, ali ona ne
nalazi majku u rajskim vrtovima; otvara džehennemska vrata i ugleda majku na samom
dnu; užasnuta prizorom, djevojka ju upita za razlog boravka u Džehennemu, na
što joj starica odgovara nabrajanjem grijeha koje je činila za života.
Prvu varijantu sačinjavaju 22 stiha epskog deseterca. Redoslijed
dunjalučkih grijeha čini glavnu razliku između ova dva primjera. U prvoj
inačici, razlozi kazne pobrojani su u stihovima: Od sirote glavu zakretala, / Od komšije vrata zaključala, / Tvoga babe
nisam priznavala.[21] U drugoj varijanti ova
dionica razvijena je motivima koji su saopšteni u sljedećim desetercima: Od komšije vrata zaključala, / Svoju sofru
krilom zaklanjala, / Pa i momku skudila djevojku, / Više kuće kalem oblomila.[22]
Treća ilahija spjevana je u drugom po učestalosti metru
južnoslavenskog pjesništva – simetričnom osmercu. Ovdje se susrećemo sa 24
stiha u kojima su predstavljene slike Dženneta i njegove ljepote: Bijele ptice brdu trče, / Po granama Kur'an
uče. / Ozgo miva sama pođe, / Pa u usta sama dođe.[23] Motiv nagrade za čestit ovosvjetksi
život ponijeli su osmerci: Ovaj 'vaki nurli
Džennet / S Dunjalukom on se steče,[24] koji istovremeno
sadržavaju poentu ove vjerske pjesme.
U Pruscu su zabilježena i dva primjera lirskih pjesama vezanih
za svatove i svadbu. Jedno rano književnoteorijsko
određenje svatovske pjesme na južnoslavenskom području ponudila je Radmila
Pešić u leksikonu Narodna književnost iz 1984. godine, gdje je poetički opisala svatovsku
pjesmu kao „najlepšu lirsku narodnu pesmu“, u kojoj „preovlađuje svečano
raspoloženje koje se ogleda u raskošnoj svetlosti, mladosti, lepote i
bogatstva; ton je radostan, a ima i sete u opevanju devojačkog rastanka od
doma“.[25]
U zabilježenoj prusačkoj svatovskoj pjesmi kao središnji motiv javlja
se žal buduće nevjeste za „cvijećem nejakim“, koje ostavlja u roditeljskom domu,
toplom gnijezdu iz kojeg odlazi. Na polasku mlada poručuje majci šta da učini
sa cvijećem žalovanim: Dobro ga, majko,
zalivaj, / Izjutra rosom s prozora, / Uvečer groznim suzama.[26] Dok upozorava majku na
ostavljeno cvijeće, djevojka istovremeno iskazuje zebnju pred nepoznatim dešavanjima
u novome domu.
Druga prusačka svatovska pjesma, sažeta u svega četiri stiha,
vedro i radosno je intonirana. U njoj su razvijene slike koje proističu iz
stanja ustreptale čulnosti i mladalačkih želja. Metrički neuređeni niz stihova:
Kupi dragi svatove, / Kad se ljubi, ne
ujeda, / Slađe je od meda,[27] izražava gorljivo nestrpljenje
djevojke, u nastojanju da se, što je
moguće prije, stekne status udate žene. Jedino uz voljeno biće, sve moguće tegobe
postaju lahko podnošljive ili čak posve iščezavaju.
U prusačkoj sredini zapamćen je srazmjerno
velik broj primjera porodičnih pjesama, među
kojima prevladavaju one razdragano intonirane, šaljive pjesme. U već korištenom
terminološkom priručniku, u Rečniku
književnih termina, književnoteorijsko određenje porodičnih pjesama ponudila
je R. Pešić, opisujući ih, između ostalog, sljedećim riječima: „Kraće narodne
pesme, jednim delom obredne, koje pevaju o životu u porodici i zadruzi, ili se
isključivo pevaju u porodičnom krugu; → uspavanke, pjesme na babinama i sl.“[28] Među dvadesetak primjera
porodičnih pjesama zabilježenih u Pruscu, glavnina se odnosi na šaljivo
intonirane primjere. Postoje tek dvije jedinice žalobno obojene porodične pjesme,
koje za temu uzimaju utjecaj roditelja na izbor bračnog druga.
Primjeri u kojima su opjevana porodična nadgovaranja puni su
humora i prkosa, poput nadmudrivanja između nestašne djevojke i sumnjičave
majke. Vragolasta i naivna kćerka nadgovara se s majkom koja joj želi zabraniti
udaju za voljenog momka. Primjer za takvu situaciju nalazimo u sljedećim
stihovima: Kiša rosi, Mujo Vasvu prosi, /
Vasva hoće, a majka joj ne da, / Podaj majko, otići ću sama, / Ostaviću
otvorena vrata, / I obadva avlijska kanata.[29] U jednoj pjesmi djevojka
se želi udati za komšiju, dok joj majka mudro saopštava da baš komšiji ne treba
vjerovati. Dovitljiva djevojka pak želi dokazati majci da nije upravu: Ja sam svojih pitala u šali, / Bi li mene za
komšiju dali, / Kćeri moja, komšija te vara, / Mila majko ti meni dozvoli, / Vidjet ćeš ti što komšija voli.[30] Motiv prkosne djevojke
prisutan je i u odnosima između vragolaste djevojke i momkove majke. Djevojka
se prepire sa majkom priželjkivanog momka, dok joj, nevoljna žena, s druge
strane, nastoji razotkriti namjere i pritom je javno poniziti: Kud se šećeš, Zehro materina, / Kud se
šećeš, moj te Mujo neće! / Kakav Mujo, voda ga odn'jela, / Na moje ga dvore
donijela, / Na moje ga ruke uhvatila![31] U jednom primjeru kćerka
se molećivo, ali u znaku prostonarodnog humora, obraća ocu, tražeći od njega da
je pusti njezinom izabraniku, makar je riječ o pukom sirotanu: „Mili babo, dadni me za draga, / A imetak
nek ide u vraga! / Nek je svekar
hiljadama dužan, / Nek mi nije đuvegija ružan!“[32]
Neke šaljive pjesme zabilježene u Pruscu mogu se svrstati i u
red ljubavne lirike. Najčešće je riječ o pjesmama s motivima ohole djevojke
koja želi javno poniziti svoga prosca. U jednom primjeru djevojka nalazi
nedostatke kod svojih udvarača, prizivajući na taj način podsmijeh okoline: Neću janje, ti imaš mahane, / Kuća ti kraj
najbliže kafane, / I dan i noć samo drijemaš, / A u kući ništa nemaš, / Niti
soli da osoliš puru, / Kamo l' kuće da dovedeš curu.[33] Drugi primjer sa sličnim
motivom susrećemo u stihovima Oj bećare
zašto bećaruješ, / A što svoje čizme ne glancuješ?[34] U navedenim stihovima
djevojka želi izvrgnuti ruglu momka na kojeg se ljuti; ona to čini zato što
nastoji iskoristiti svaku zgodu svoje djevojačke slobode prije nego postane
udata žena i time pokorna svome suđeniku. Kada mu se već mora pokoriti,
djevojka osjeća da ima pravo na uzornog bračnog druga. Iz tih razloga ovakav
nepoželjan nastup djevojke na javnom mjestu nije bio ni osporavan. Djevojka,
svjesna ograničenja sa kojima će se suočiti nakon udaje, želi provesti svoje
djevojačke dane što razigranije i veselije. Takvo raspoloženje prisutno je u
pjesmi: Hajd u kolo, seke moje, / Dok se nismo poudale, / Ne da, more, ić' u kolo, / Nit' igrati, nit'
pjevati...[35]
Od kazivačice Saime Hubljar zabilježena je jedna vojnička pjesma,
koja je, sudeći prema motivima, nastankom vezana za razdoblje Drugog svjetskog
rata.[36] Naizgled je neočekivano
da se u pjesmi zabilježenoj u Pruscu spominje gora Romanija. Zapravo, riječ je
o primjeru prilagođavanja lokalnim prilikama pjesme iz antifašističke,
oslobodilačke borbe, koja je na bosanskohercegovačkom prostoru zabilježena u
više inačica. U vojničkim pjesmama, koje nisu obavezno ispunjene ratobornim
osjećanjem, nego su čak nerijetko tužno intonirane, općenito je prisutna žal
zbog daljine doma i neizvjesnosti preživljavanja u surovim, često planinskim
uslovima. Pjesma koju donosimo iz Prusca nije puno drugačija, što se vidi u
sljedećim stihovima: Koja gora, brate
Ibro, razgovora nema? / Romanija, brate Ibro, razgovora nema. / Dojde seja,
brate Ibro, pa je razgovara / I dovede, brate Ibro, brata ranjenoga.[37]
Oblici stiha u kojima su spjevani primjeri iz prusačke
rukovijeti lirskih pjesama srazmjerno su raznovrsni i kreću se u rasponu od
najčešćeg epskog deseterca (Majka Muju po
kafanam' traži, / Po kafanam' i po birtijama),[38] preko simetričnog osmerca
(Vidi majko, vidi jada / Što me dade za
nedraga),[39]
zatim trinaesterca (Jednu dav'o za
težaka, ne mogu ga ja, / U težaka crna jaka, ne mogu ga ja),[40] do rijetkog sedmerca (Nisam tkalac ni prelac, / Udaću se u Prusac),[41] te sasvim rijetkih šesterca
(Oj Bugojno ravno, / Okreni se 'vamo)[42] i konačno petnaesterca (Prvi pivci zapivaše, reci draga da idem, /
Nisu pivci, neg su pjanci, sjedi dragi, rano je).[43]
Lirskonarativne
pjesme
Među četiri prusačka primjera lirskonarativnih pjesama nalaze
se tri odlomka upotpunjena pripovijedanjem starice M. Kišije. Jedan od
fragmenata odnosi se na deseteračku baladu o Džafer-begovoj djeci koja se
vraćaju iz kaurskog ropstva.[44] Budući da se kazivačica
nije mogla prisjetiti čitavog sadržaja u stihovanoj formi, prepričala je
ključna zbivanja opjevana u baladi, ali ta činjenica ipak nije omogućila
uspostavljanje pretpostavljenog, cjelovitog sižejnog obrasca. Pjesma kazuje o
odvođenju djece u ropstvo, iz kojeg – milošću gospodareve žene Ružice – bivaju
nakon sedam godina oslobođeni i vraćeni roditeljima u Hercegovinu. Motiv
majčine smrti usljed velikog iznenađenja i radosti zbog susreta s djecom javlja
se na kraju balade. U posljednjim stihovima Džafer-begovica obilato daruje
muštulugdžije: Prvom daje ate nejahate, /
Drugom daje blago nebrojeno, / Trećem daje luke i ćifluke. / To izusti, teslim
dušu pusti.[45]
Kazivačica M. Kišija prisjetila se i nekoliko stihova balade o
sudbini Isaj-begove djece nakon njegove smrti.[46] Iako je zapamtila tek 6
početnih stihova, Melća je do kraja ispripovijedala opjevane događaje. Premda
ova pjesma posjeduje sretan ishod, ipak se može svrstati među balade, budući da
opjevanu radnju odlikuje dramska napetost svojstvena ovoj pjesničkoj vrsti.
Nakon što je ostala mlada udovica, Isaj-begovica je svoju djecu poslala „na
hizmet“ u različite krajeve zemlje. Sinu Aliji je pak namijenjena drugačija
sudbina, nagoviještena u stihovima: Sviju
ih je po hizmetu dala, / Mladog Alu
na pašaluk dala.[47] Primjer lirskonarativne
pjesme koju je L. Kuba zabilježio u Ljubuškom 1893. godine omogućio je
prepoznavanje sižejnog obrasca u koji se uklapa odlomak pjesme zapisane u
Pruscu od M. Kišije.[48] Pjesma kazuje kako se, nakon
niza godina momkovanja, Alija zagledao u lijepu Mejru iz Hercegovine i – ne
znajući da mu je to rođena sestra – odlučio da je zaprosi. Situacije u pjesmi drže
slušaoca u napetosti usljed mogućeg rodoskrvnuća u daljnjem razvoju radnje. Isprošena,
seja, međutim, prepoznaje dvore iz kojih je kao djevojčica poslana u svijet, gdje
se sada pod duvakom vraća. Nevjesta saopštava bratu svoje pravo porijeklo, a
mladoženja napokon saznaje da je nevjesta u đerdeku zapravo njegova rođena
sestra.
Jedan primjer prusačke lirskonarativne pjesme pripada skupini
balada o nesretnoj ženi koja rađa samo žensku djecu. Primjer za pjesmu kojoj je
u osnovi razmatrani sižejni obrazac, iz rukopisne zbirke Alije Bejtića preuzeli
su H. Krnjević i M. Maglajlić za svoje izbore balada. Također, i rukopisna
zbirka Senije Bajraktarević sadržava varijantu ove balade od 29 stihova, i
premda su početni stihovi istovjetni Bejtićevoj varijanti, obje pjesme ne
završavaju se na isti način. Balada započinje iščuđavanjem ljepoti Isa-begove
supruge, čije čari nadilaze „sjajnu mjesečinu“: Ja kakva je sjajna mjesečina, / Još je ljepša Isabegovica.[49] U brojnim razvijanjima
ovog tematskog obrasca u bošnjačkom usmenom pjesništvu – od čega nisu izuzeti
ni primjeri sačuvani u zbirkama A. Bejtića i S. Bajraktarević – u baladama koje
opjevavaju nesretnu sudbinu žene koja rađa samu žensku djecu, redovno se u
rijeci utapaju i majka, i kćer. U odlomku balade i kazivanju M. Kišije došlo je
do sažimanja koje je posljedica gubljenja veze sa usmenotradicijskim tokom za
pjesme sa ovim sadržajem. Na proces zaboravljanja ukazuje već činjenica da
kazivačica započinje pjesmu stihom: Ona
rodi i desetu kćerku,[50] bez imenovanja junakinje,
koja će – kao i u cjelovitim primjerima za ovu temu – baciti čedo u rijeku,
sama krenuti za njom, ali na kraju isplivati i – od nekog Mehe, koji je „bašću
zalivao“ – biti prepoznata „kano i ostale“ žene, a ne kao „vila, niti
utvorica“, kako se Mehi pričinilo. Zato kraj ovog pjesničkog tkanja M. Kišije iz
Prusca odgovara nekoj vedroj lirskoj pjesmi, a ne žalobnoj baladi.
Od četiri lirskonarativne pjesme koje su zabilježene prilikom nedavnog
boravka u Pruscu, jedna pripada tematskoj skupini balada o zlosretnoj nevjesti,
odnosno „smrznutoj nevjesti“, kako je u literaturi označena ova podskupina. O
nastanku ove pjesničke teme u bošnjačkom baladesknom pjevanju pisali su Hatidža
Krnjević i Munib Maglajlić, posvećujući joj značajnu pažnju, s obzirom na
zavidnu razinu jezičkog uobličenja ovih tvorevina. U brojnim, do sada
zabilježenim varijantama ima primjera koji ukazuju na postojanje stvarnog
događaja koji je potakao nastanak pjesme.
Kada je riječ o baladama o smrznutoj nevjesti općenito, moguće
je ustanoviti sljedeći baladični obrazac: djevojka iz dvora roditelja biva
ispraćena pripremom velike gozbe i slanjem obilatih darova; na prolasku kroz
goru počinje padati ledena kiša i susnježica, koja pogađa sve svatove, ali
nevjesta najviše trpi; svadbena povorka ipak uspijeva prispjeti do mladoženjinih
dvora, gdje se konačno i zagrije; nevjestu, međutim, smještaju u hladne odaje; dovedena
se suočava sa nerazumijevanjem njezina stanja i odbojnim držanjem mladoženjinih
ukućana, sa izuzetkom jetrve, koja – posredstvom djeteta koje nosi u naramku – izgovara
riječi saosjećanja, videći da je nevjesta promrzla; uzvraćajući jetrvinoj samilosti,
nevjesta daruje dijete i umire.
U osvrtu na balade o smrznutoj nevjesti koji je ponudila
Hatidža Krnjević u knjizi Usmene balade
Bosne i Hercegovine, razmatrano je poetsko uobličenje zasnovano na pet,
prema autoricinu uvidu, njenih estetski najvrednijih varijanti. Krnjevićeva se najprije
osvrnula na najranije zabilježeno pjesničko uobličenje balade o smrznutoj
nevjesti, koja prema sjećanju starice Simane Pištelje, kazivačice Vuka
Vrčevića, čuva sjećanje na neki davni događaj. Ovaj zapis iz 1866. najduža je
do sada zabilježena varijanta, spjevana u 67 stihova epskog deseterca i započinje
slavenskom antitezom, gdje se grad Travnik javlja kao toponim: Što se ravni zamaglio Travnik, / Ali gori, ali kuga mori? / Niti
gori, nit' ga kuga mori, / Već Vilići udavaju seku.[51] Krnjevićeva se
prvenstveno pozabavila dinamikom radnje utemeljene na prožimanju spoljašnjeg i
unutarnjeg plana zbivanja te ustanovljenjem psihološke strukture likova.
Estetsku vrijednost ove balade Krnjevićeva nalazi upravo u uspješnom
preplitanju dviju različitih radnji, koje se iznenadno dovode u sudbonosnu
vezu. Nakon posmatranja izvanjskog plana – opisa svatovskog opremanja i slike
bogatstva ove ugledne porodice, Krnjevićeva je uzela u obzir tok unutarnjeg
plana – prizor gašenja mladog života na putu prema „nepostojećoj sreći“.[52] Nevolja koja na svatovskom
pohodu pogađa junakinju, prema mišljenju H. Krnjević, najljepše je sročena u
stihovima Tordinčeve varijante: Na zlatu je devet kavadova, / I deseta
svilena košulja. / Sve se devet za košulju smrzle, / Tanka koša za bijelo
tijelo, / Žute čizme za krnali noge...[53] Ali pravo baladično
zbivanje ne započinje u potresnom opisu nevjestine ljepote i promrzle odjeće
koja se lijepi za njezino ozeblo tijelo, nego u nastavku, u situaciji koja je
manje-više slična u svim sačuvanim inačicama. Objektivno zbivanje pretače se u
lični doživljaj: događa se susret nevjeste sa novim ukućanima: Dohodi joj mila svekrvica, / Ne veli joj je
l' ti snaho zima? / Nego gleda stasa i uzrasta...[54] Neke varijante su, poput one
zabilježene u Gajretu iz 1911. ili
pak inačice koja se nalazi u zbirci N. Andrića, potpunije razvile susret
nevjeste sa mladoženjinim srodnicima. I dok u Andrićevoj varijanti[55] majka dovodi u sumnju
nevjestinu marljivost, a zaova nije sklona povjerovati kako je dovedena sama izvezla
košulju, u zapisu iz Gajreta prisutan
je motiv kletve, kojom zlosretna nevjesta odgovara na oholi nastup mladoženjinih
srodnika: Navezla sam, ne dočekale ih, /
Donijela, ne izderale ih![56] Krnjevićeva se, naime, poslužila psihoanalitičkim postupkom
sagledavanja likova u baladi putem promatranja slika koje otkrivaju njihova
stanja, što je uobičajeni zahvat u usmenom pjesništvu. S druge strane, H.
Krnjević sagledavala je pouke koje se nadaju iz vizure narodnog kolektiva, a
koje su saopštene putem situacija u pjesmi.
Rukovijet balada o smrznutoj nevjesti našla se i u sredštu
razmatranja Muniba Maglajlića, koji je ponudio analizu razvoja ove pjesme u
diskursu književne historije.[57] Historijski okvir u kojem
se spominje porodica Vilić u Maglajlićevu osvrtu nije zanemaren. Nakon što je
ustanovio baladni model, Maglajlić je ponudio književnoteorijsku analizu
inačica. Počev od varijante koju je zabilježio V. Vrčević, zatim one koja se
nalazi u zbirci N. Tordinca, potom varijante objavljene u časopisu Gajret iz 1912. godine, zatim primjera
iz rukopisne ostavštine J. P. Mutića, pa sve do jedne od inačica sačuvanih u
Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Maglajlić je razmatrao i
poredio poetska svojstva i promjene u sižejnim obrascima pojedinih pjesničkih uobličenja
teme smrznute nevjeste. U osvrtu na varijantu iz časopisa Gajret, ustanovljen je najskladnije razvijen motiv susreta nevjeste
sa ukućanima u novome domu: Izlazio beže
Mustaj-beže, / Pa skinuo sa konja djevojku, / I odnese na bijelu kulu. / Ne
pita je: Jesi li ozebla / Već joj gleda oči i obrve. / Ulazi joj svekar i
svekrva, / Ne pitaju: Jesi li ozebla, / Već gledaju ćudi i pameti...[58] U pozivanju na varijantu
iz Folklornog arhiva Zemaljskog muzeja Maglajlić ističe iskazano saosjećanje
mladoženje sa dovedenom, što je vidljivo u dramatičnom dijalogu, sabijenom u
svega dva stiha: „Mejro, dušo, jesi li
ozebla?“ / „Jesam, dušo, srce će mi pući!“
[59] Maglajlić je završio
pregled inačica zaključkom da se jedino u razvijanju motiva smrti dovedene
smrznuta nevjesta djelatno iskazuje te da se lično oglašava tek u nekim
varijantama.
Prusačka varijanta balade o smrznutoj nevjesti, koju je
zapamtila i nedavno kazivala starica Melća Kišija, po svemu se uklapa u već ustanovljeni
i razmatrani baladni obrazac i spjevana je u 30 stihova epskog deseterca, koji
je zajednički metar svih sačuvanih varijanti. Prvi stihovi prusačke varijante oblikuju,
sažeto, u svega dva stiha, motiv ispraćaja nevjeste, koji je popraćen činom
izdašnog trošenja na doček svatova, kao što se može vidjeti u svim inačicama-prethodnicama:
Kad Vilići seju udavaše, / Devet tovar
blaga utrošiše.[60] Ni drugi motiv
(smrzavanja nevjeste) u sižejnom obrascu ove balade – koji je inače usmenim
pjesnicima nudio najviše mogućnosti za samosvojne zahvate u jezičkom sjenčenju
slike svatova u snježnoj nepogodi – nije u zapamćenju prusačke kazivačice
znatnije razvijen; svega četiri stiha, kojima ipak ne manjka dramatične
upečatljivosti: Kad su bili preko polja
ravnog, / Udri kiša, udri bižavica, / A na Ajši devet kabanica: / Sve devet se
u jednu sledilo. Poređenjem
prusačke sa varijantama koje su uzimali u razmatranje Krnjevićeva i Maglajlić
nadaje se zaključak da je njen pjesnički prinos sadržan u motivu ledenog
dočeka, odnosno susreta smrznute nevjeste sa mladoženjinim ukućanima, u hladnoj
odaji, u koju je smještena nakon što je sa promrzlom svatovskom povorkom stigla
do mladoženjina dvora. Najrazvijeniji
dio prusačke inačice – a on je ujedno i najdramatičniji u ovoj baladi općenito
– nalazi se u upravo u slici susreta dovedene sa mladoženjinim srodnicima te u
razgovoru koji se odvija u „studenoj kuli“. Više nego u drugim sačuvanim
inačicama, istaknuta je slutnja dovedene o skorom kraju, o umiranju: Sve svatove u vruće dvore, / A divojku u
studenu kulu. / Kad na vrata ulazi svekrva, /
Ne pita je: Je l' ti, nevo, zima? / Nego gleda šava uz košulju: / „Lipa
šava, ako si ga šila!“ / „Jesam šila, a derat ga neću!“ / Kad na vrata zaovica
njena, / Ne pita je: Je l' ti, nevo, zima? / Nego gleda veza uz košulju: /
„Lipa veza, ako si ga vezla!“ / „Jesam vezla, a derat ga neću!“[61] Kao i u drugim pjesničkim uobličenjima teme smrznute nevjeste, i u
onoj koju je kazivala Melća Kišija, saosjećanje sa dovedenom pokazuje starija
jetrva, sa djetetom u naramku, a promrzla nevjesta – koja i u ovom odgovoru
ponavlja slutnju skoroga kraja – velikodušno uzvraća: Kad na vrata jetrvica njena / Ona
nosi Ćamku u naramku. / „Pitaj, Ćamko: Je l' ti, strina, zima?“ / „Jest mi
zima, malo što sam živa! / Eto ide devet
tovar' blaga, / Tri tovara Ćamki u naramku, / A ostalo agi Hasan-agi!“ / To
izusti, teslim dušu pusti![62] Činjenica o postojanju
velikog broja različitih varijanti balade o zlosretnoj, odnosno smrznutoj
nevjesti zabilježenih na širem prostoru Bosne i Hercegovine, ukazuje na njezinu
omiljenost i veliku prisutnost u životu bošnjačke usmenoknjiževne tradicije.[63]
Sažetak
Pjesničku građu, zabilježenu u posljednjem
etnološko-folklorističkom istraživanju Prusca, koja je razmatrana u ovom radu,
čini nekoliko oblika lirskih i pet primjera lirskonarativnih pjesama. Klasifikacija
lirskih pjesama načinjena je u skladu sa tematikom i motivikom pojedinačnih
primjera. Kada je riječ o lirici, može se reći da većina zabilježenih primjera pripada
vrsti lirskog distiha, u literaturi prepoznatljivog pod pojmom „bećarac“. Ljubavne,
porodične i šaljive pjesme po broju zabilježenih jedinica odmah su iza lirskog
distiha. U Pruscu je njegovana vjerska pjesma i uspavanka, nerijetko u istoj
funkciji – uspavljivanja djeteta uz kolijevku. Tokom istraživanja u Pruscu
zabilježene su i dvije svatovske te jedna pjesma koja je tematikom vezana za
oslobodilačku borbu. U krugu lirskonarativnih, našla su se i tri fragmenta te
jedna cjelovita, prusačka varijanta pjesme, koja pripada ciklusu balada o
promrzloj nevjesti. Glavnina lirskih i sva četiri lirskonarativna primjera
zabilježena u Pruscu spjevana su u najčešćem metru južnoslavenskog pjesništva –
epskom desetercu. Drugi oblik stiha po učestalosti čini simetričan osmerac,
zatim sedmerac, šesterac, trinaesterac i na kraju petnaesterac sa samo jednim
zabilježenim primjerom. Kada se sva zabilježena pjesnička građa uzme u obzir,
sagledaju njezine književnopoetičke i folklorističke odlike, nadaje se
neminovan zaključak koji potvrđuje bogatu usmenoknjiževnu duhovnu praksu
stanovnika prusačkog kraja, poglavito u prvoj polovini 20. stoljeća.
Izvori i literatura
Rukopisni
izvori
FAZM (fascikle sa arhivskim listićima)
Rukopisna
zbirka Smail ef. Bradarića Narodne
umotvorine (iz Dervente i okolice većinom),
Rukopisna
zbirka Senije Bajraktarević
Rukopisna
zbirka Alije Bejtića
Rukopisna zbirka Ivana Zovke u četiri sveska (svaki
pod naslovom Dvjesta i pedeset hrvatskih
narodnih ženskih pjesama), Etnološki zavod HAZU, Zagreb.
Objavljeni
izvori
Kuba,
Ludvík 1984. Pjesme i napjevi iz Bosne i
Hercegovine. Drugo izdanje pripremio, dopunio neobjavljenim pjesmama i
dodao indekse Cvjetko Rihtman uz saradnju Ljube Simić, Miroslave
Fulanović-Šošić i Dunje Rihtman-Šotrić. Sarajevo: Svjetlost.
Nikola
Tordinac 1883. Hrvatske narodne pjesme i
pripovijetke iz Bosne, Vukovar.
Vuk S.
Karadžić 1964. Pjesnarica 1814 – 1815,
Sabrana dela Vuka Karadžića, Beograd: Prosveta.
Literatura
Buturović, Đenana
1978. O lirskim narodnim pjesmama u Žepi,
Poseban otisak, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej
istočne Bosne u Tuzli, XII, Tuzla.
Krnjević,
Hatidža 1973. „Balade o smrznutoj nevjesti“, Usmene balade Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Svejtlost, pp.
217-223.
Latković, Vido 1967. Narodna književnost I. Beograd: Naučna
knjiga.
Maglajlić,
Munib 1995. Usmena balada Bošnjaka, BZK Sarajevo: Preporod.
Maglajlić,
Munib 1998. Bošnjačka književnost u
književnoj kritici, knj. II, Bošnjačke
balade o smrznutoj nevjesti, Sarajevo: Alef.
Perić-Polonijo,
Tanja 1995. „The levels of classification. Oral Lyrical Poems Classification
According to the Record and Function“, Narodna
umjetnost 32/1: Zagreb, pp. 55–67.
Rečnik književnih termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Beograd.
(Fototipsko, drugo izdanje uredio Balša Pavićević 2001. Banja Luka: Romanov.)
Simić, Ljuba
1962. Pripovedne i lirske pesme, GZM,
Etnologija, sv. XVII, Sarajevo. pp. 199–225.
Simić,
Ljuba 1963. Prilog klasifikaciji narodne
poezije, GZM, Etnologija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963. pp. 145–151.
Pešić, Radmila / Milošević-Đorđević Nada 1984. Narodna književnost. Beograd: Vuk
Karadžić.
Kazivačice:
Melća Kišija, rođ. 1927. iz Prusca
Fazila Kulaš, rođ. 1927. iz Prusca
Hasna Škandro, rođ. 1937. iz Prusca
Saima Hubljar, rođ. 1944. iz Prusca
Nirha Efendić
[1] Vidjeti Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja (u daljnjem tekstu
FAZM), LXVII–G, 16347, 16342, 16339, 16336, 16333, 16330, 16327 (zabilježila N.
Efendić). Ovdje treba napomenuti činjenicu da se više distiha, pa i po nekoliko
kratkih šaljivih pjesama, mogu naći na jednom arhivskom listu te se stoga vode
pod istim brojem.
[2] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16360, 16357, 16366, 16361, 16362,
16363, 16364, 16365, 16350 (zabilježila N. Efendić).
[3] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16358 i 16356 (zabilježila N. Efendić).
[4] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16351, 16349, 16348, 16346, 16345,
16344, 16343, 16341, 16340, 16338, 16337, 16335, 16333, 16332, 16331, 16330,
16329, 16328, 16326, 1632 (zabilježila N. Efendić).
[5] Vidjeti FAZM, LXVII–G, 16359 (zabilježila N. Efendić).
[6] Ljuba Simić je lirskonarativne pjesme označila terminom „pripovedne“,
objašnjavajući da se naznačenim terminom može obuhvatiti više vrsta pjesama
nego nazivom „lirsko-epske“. Detaljnije vidjeti u prilogu Lj. Simić, Pripovedne i lirske pesme, GZM,
Etnologija, sv. XVII, Sarajevo, 1962. (pp. 199 – 225) i od iste autorice Prilog klasifikaciji narodne poezije, GZM,
Etnologija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963. (pp. 145– 151). Vidjeti FAZM, LXVII–G,
16355, 16354, 16353, 16352 (zabilježila N. Efendić).
[7] Vidjeti:
Tanja Perić-Polonijo 1995. „The levels of classification. Oral Lyrical Poems
Classification According to the Record and Function“, Narodna umjetnost 32/1: Zagreb, pp. 55-67.
[8] Rečnik književnih
termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Nolit,
Beograd. (Fototipsko, drugo izdanje uredio Balša Pavićević 2001. Banja Luka:
Romanov, str. 81). Odmah na početku potrebno je naglasiti da građa koja je
zabilježena u Pruscu, s obzirom na konačne pjesničke domete, nije ujednačeno
zaokružena i to je razlog zašto neki zabilježeni primjeri neće biti predmetom
razmatranja. To nikako ne znači da preostali, mali dio razmatranjem
neobuhvaćene građe, neće u budućnosti moći biti iskorišten za neku književnu
ili folklorističku analizu.
[9] FAZM, LXVII–G, 16366.
[10] FAZM, LXVII–G, 16347.
[11] FAZM, LXVII–G, 16342.
[12] O književnoteorijskom uobličenju bećarca postoji skromna
literatura. Ipak, o ovoj vrsti lirske usmene pjesme u literaturi moguće je
pronaći radove: D. Živkovića „Dve stilske crte srpskog romantizma“, Evropski okviri srpske književnosti,
1970; M. Leskovca, „Još jedan naziv za bećarac“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 3, XXII, 1974.
[13] FAZM, LXVII–G, 16342.
[14] FAZM, LXVII–G, 16342.
[15] FAZM, LXVII–G, 16342.
[16] FAZM, LXVII–G, 16334.
[17] Rečnik književnih
termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Beograd:
Nolit, str. 856. Više o bošnjačkim uspavankama vidjeti u: N. Efendić, 2007. Riječ o bošnjačkim uspavankama u
antologiji San u bešu, uroci pod bešu, Sarajevo:
BZK Preporod.
[18] FAZM, LXVII–G, 16366.
[19] FAZM, LXVII–G, 16357.
[20] FAZM, LXVII–G, 16360.
[21] FAZM, LXVII–G, 16364.
[22] FAZM, LXVII–G, 16363.
[23] FAZM, LXVII–G, 16365.
[24] FAZM, LXVII–G, 16365.
Među
zabilježenim ilahijama nalaze se dvije na arapskom i jedna na turskom jeziku.
Kazivanje Melće Kišije upućuje na trag postojanja neke pjesmarice u Pruscu,
čiju su sadržinu činile ilahije, ali nismo mogli ustanoviti o kojoj od poznatih
zbirki je riječ. Poteškoću je predstavljala i činjenica da je izgovaranje
ilahija na stranim jezicima bilo toliko udaljeno od izvornika da mnoge riječi
nije bilo moguće identificirati, razumjeti i načiniti ispravnu transliteraciju
pa prema tome ni pouzdan prijevod.
[25] Radmila Pešić / Nada
Milošević-Đorđević 1984. Narodna
književnost. Beograd: Vuk Karadžić, str. 243.
[26] FAZM, LXVII–G, 16356. Ova poznata svatovska pjesma, u svojim
raznolikim varijantama, zabilježena je više puta od različitih kazivača. Jednu
od varijanti prepisala je Ljuba Simić iz bilježnice članova folklorne skupine
„Jedinstvo“ iz Travnika 1949. godine (FAZM – 2910). U drugoj prilici Lj. Simić
je zabilježila varijantu koja je proširena sljedećim stihovima: Ajde ti šćeri, ne misli, / Majka će sina
ženiti, / Snaja će cvijeće gojiti. (FAZM – 11611) Najdužu do sada
zabilježenu varijantu ove svatovske pjesme našli smo u rukopisnoj zbirci Smaila
ef. Bradarića, koja se također čuva u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja. U V
svesci Bradarićeve zbirke, koja ukupno sadržava preko hiljadu, uglavnom lirskih
pjesama, bilježenih u Derventi i okolini od kraja treće do početka pete
decenije XX stoljeća, pod brojem 183. ubilježena je najduža do sada nama
poznata varijanta spomenute svatovske pjesme. Bradarić je 1942. godine od
Safije Cerić zabilježio čak 18 stihova ove pjesme. U Bradarićevoj varijanti ova
dionica razvijena je sljedećim stihovima Prvu
ću kitu svekrvi.../ Drugu ću kitu
djeveru, / Neka ga cure miluju, / Treću ću kitu zaovi, / Neka je vode svatovi.
(FAZM – Ms. 38)
[27] FAZM, LXVII–G, 16358.
[28] Rečnik književnih
termina 1984. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Nolit,
Beograd. (Fototipsko, drugo izdanje uredio Balša Pavićević 2001. Banja Luka:
Romanov, str. 623.)
[29] FAZM, LXVII–G, 16348.
[30] FAZM, LXVII–G, 16344. Na ovom arhivskom listu nalaze se dvije
kratke lirske pjesme. (Obje po 5 stihova)
[31] FAZM, LXVII–G, 16341.
[32] FAZM, LXVII–G, 16344.
[33] FAZM, LXVII–G, 16338.
[34] FAZM, LXVII–G, 16326.
[35] FAZM, LXVII–G, 16333.
[36] Najveći dio pjesama iz NOB-a za Folklorni arhiv Zemaljskog
muzeja sakupila je Ljuba Simić, a mnoge od njih dolaze iz gradova smještenih u
podnožju ili pak pojedinim predjelima planine Romanije (Vlasenica, Sokolac,
Rogatica i Han-Pijesak). Pjesme čuvane u folklornim društvima iz Rogatice i
Sokoca našle su se u rukama Lj. Simić koja je, u to vrijeme za Institut za
proučavanje folklora – Sarajevo, načinila prijepis. (Vidjeti FAZM, III –G, 2925
– 2939) Velik dio ovih pjesama objavljivan je u pokretnoj štampariji za vrijeme
NOB-a između 1941. i 1944. godine. U tim pjesmama, koje se porijeklom uglavnom
vežu za vlaseničku regiju, prevladavaju motivi surove „gore Romanije“.
[37] FAZM, LXVII–G, 16359. Nakon svakog navedenog stiha slijedi
pripjev u kojem se ponavlja dominantna riječ iz prethodnog stiha i razni oblici
imena, npr.: Romanija Ibrane, Romanija
brate Ibro..., zatim I dovede Ibrane,
i dovede brate Ibro... Itd.
[38] FAZM, LXVII–G, 16343.
[39] FAZM, LXVII–G, 16345.
[40] FAZM, LXVII–G, 16346.
[41] FAZM, LXVII–G, 16357.
[42] FAZM, LXVII–G, 16357.
[43] FAZM, LXVII–G, 16334.
[44] FAZM, LXVII–G, 16353.
[45] FAZM, LXVII–G, 16353.
[46] FAZM, LXVII–G, 16354.
[47] FAZM, LXVII–G, 16354.
[48] Ludvik Kuba, Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, GZM XXII
/ 2, 3, 1910., pjesma br. 900.
[49] Rukopisna zbirka Alije Bejtića, br. 246.
[50] FAZM, LXVII–G, 16355.
[51] Nesretni svatovi, V.
Karadžić, Srpske narodne pjesme iz
Hercegovine (ženske) Beč, 1866, br. 17. iz zbirke V. Vrčevića, kazivačica
Simana Pištelja.
[52] Krnjević, Hatidža 1973. „Balade o smrznutoj nevjesti“, Usmene balade Bosne i Hercegovine,
Sarajevo: Svejtlost, str. 218.
[53] N. Tordinac, Hrvatske
narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne, Vukovar, 1883, br. 5
[54] N. Tordinac, Hrvatske
narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne, Vukovar, 1883, br. 5
[55] Vidjeti: N. Andrić, Hrvatske
narodne pjesme VII, Zagreb, 1929, br. 261.
[56] Gajret, 4/1911., 1,
10.
[57] Vidjeti: Bošnjačka
književnost u književnoj kritici, knj. II, Bošnjačke balade o smrznutoj nevjesti, Alef, Sarajevo 1998.
[58] Gajret, 5/1912.,
2/3, 35.
[59] FAZM, XXXIV–G, 11316.
Riječ je o varijanti koju je Đenana Buturović 1962. zabilježila u Žepi
od Emine Karić. Ova inačica sadrži 26 stihova, a počinje desetercem Kad Vetvići seju udavaše.
[60] FAZM, LXVII–G, 16352.
[61] FAZM, LXVII–G, 16352.
[62] FAZM, LXVII–G, 16352.
[63] Vidjeti u: Lj. Simić, Pripovedne
i lirske pesme, GZM, Etnologija, sv. XVII, Sarajevo, 1962, str. 205, gdje
se u bilješci navodi postojanje nekoliko zapisa ove pjesme pohranjenih u
FAZM-u, počev o Kubinog Kad Milići seju
udavaše (br. 111), zatim zapisa C. Rihtmana Kad su braća seku udavala (br. 5868) i Mulalićeva zapisa Nesretni svatovi (br. 665). Treba,
međutim, imati u vidu činjenicu da je predmetna studija Ljubićeve objavljena
1962. te da se fond FAZM-a od tada značajnao proširio, što znači da ovaj
zamašni izvor rukopisa vjerovatno sadrži veći broj različitih varijanti koje,
objedinjene na jednom mjestu, zahtijevaju poseban i posvećeniji pristup. Dvije
varijante navedene balade zabilježila je Đenana Buturović u Žepi, gdje se javlja
udaja „sestre Vetvića“, odnosno Vidrića. Vidjeti
u: Đenana Buturović, O lirskim narodnim
pjesmama u Žepi, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej
istočne Bosne u Tuzli, XII, Tuzla 1978. str. 58. Jedna varijanta zabilježena u
Jablanici nalazi se u FAZM (3898).
*Uz dopuštenje autorice rada.
Subscribe to:
Posts (Atom)