31 January 2007

O nekim poznatim sevdalinkama, I dio

ALAJ-BEG SE NA JEZERO SPREMA
Alaj-beg se na jezero sprema,
Da ulovi utvu zlatna perja!
Neko mu se sa jezera javlja:
«Ne strilaj me, beže, Alaj-beže,
nisam vila da imam krila,
neg' djevojka, koja gleda momka!»

Evo zanimljive priče koju je o porijeklu ove sevdalinke zabilježio Husaga Ćišić:
«Na primjer, ova pjesma koju ću vam sada otpjevati ima svoj duboki smisao i svoju istoriju, a naoko je bezazlena. Tiče se nekog Alaj-bega Ajanovića i lijepe kćeri siromašnog ribara i njihovog slučajnog poznanstva. Alaj-beg se rado vozao po jezeru u kajaku. Djevojka ga je iz svog skloništa posmatrala i kako je on bio mlad i lijep, ona se zagleda u njega. Ali, kako da mu se predstavi? Ta misao joj nije iz glave izlazila. Narod kaže da ženski šer znade biti teži od šejtanskoga, a to će reći da žena znade biti dosjetljivija i od samoga djavola. Lijepa ribareva kći odluči da upeca momka koji joj nije dao mira. Ona je već davno doznala da ima naročitu privlačnu silu i daj joj ljudi podilaze upravo zbog njene ljepote. A, da li će isto biti i sa mladim begom? Nije bila sigurna da će ga očarati ako mu se pokaže u siromašnim prnjama, pa odluči da mu se pokaže u Evinu kostimu!
Uz obalu jezera nalazile su se ogromne naslage kamenja medju koje se moglo uroniti samo s morske strane i medju kojima je imala sklonište. Prema tim naslagama u jezeru se nalazila jedna ogromna stijena koja je stršila uvis, a sve to došlo joj je kao naručeno.
Jednog lijepog dana ona otpliva na stijenu. Tu rasplete zlatne kose do peta, zaogrnu kosama tijelo da joj ga sunce ne bi opalilo i tu ostade da čeka. S nekom je sigurnošću računala da će on doći! I on se, zbilja, pojavi. Ona ga pusti da joj se primakne, onda se, kao bajagi, iznenadjena njegovom blizinom brzo podiže, začas se zagleda u njega, zatrese zlatnom kosom, baci se naglavce u vodu, otpliva prema svom skloništu i iščeznu pod stijenama!
Čim se od prvog iznenadjenja malko pribra, mladić instinktivno zavesla prema mjestu na kojem je neznanka iščezla. Uze ispitivati obalu. Izidje iz čamca da nadje ulaz medju stijene gdje je neznanka iščezla, ali njegovo nastojanje ostade bez uspjeha. On je, medjutim, sam sa sobom razgovarao, pitajući se ko je to mogao biti?
Da je vila – veli – u gori bi bila, ili bi se poslužila zlatnim krilima, pa bi tamo odletjela. A da je utvara, sjeknula bi kao oko i, jednostavno, iščezla! Medjutim, jasno sam vidio nagu ženu sa zlatnim kosama. Vidio sam kako se bacila u vodu, kako je doplivala do obale. Ko bi to mogao biti? Kako ne nadje nikakva odgovora, on sjede u čamac i odveze se kući. Ali mu to nije dalo spavati cijele noći. Zato se pri osvitu ponovno nadje na mjestu na kojem mu se jučer prikazala neznanka. Vrljao je cijeli dan po jezeru da vidi neznanku, no bez uspjeha. Dodje na misao da bi neznanka mogla biti ona utva zlatna perja, koju niko nije vidio, ali koja živi u narodnoj fantaziji i koju narod u pjesmama spominje!
Idućeg dana Alaj-beg se pojavi na jezeru naoružan do zuba da ulovi neznanku. Kad ga cura iz skloništ opazi kako se strjelicom u ruci zvjera na sve strane, ona mu se iz skloništa javi:
Ne strilaj me, beže Alaj-beže,
Nisam ja, ni vila, ni utvara,
Nego sam djevojka koja gleda momka!
I u tome je, eto, sva zagonetka! Ovu je zgodu naš narodni genije s nekoliko zgodnih poteza opjevao i ovjekovječio.»
Izvor: Husaga Ćišić: Mostar u Herceg-Bosni. «Preporod», Mostar, 1991., str. 214-215.


DA JE MENI LEĆI, UMRIJETI
Da je meni, lale moje, leći, umrijeti,
Umrijeti, lale moje, smrti ne vidjeti!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
Da ja vidim, lale moje, ko bi me žalio,
Ko žalio, lale moje, za koliko dana!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
Babo žali, lale moje, nedjeljicu dana,
Seja žali, lale moje, tri nedjelje dana!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
Dragi žali, lale moje, godinu dana,
Crna majka, lale moje, žali dovijeka!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
(Zabilježio Husein Bašić)

Evo bilješke koju je o ovoj pjesmi ostavio naš poznati književnik i sakupljač usmenog blaga Husein Bašić:
«Nedavno sam ponovo čuo ovu pjesmu, iako mogu reći da njena melodija nije nepoznata mome uhu. Čovjek koji je pristao da mi je kaže u pero zove se Omer Toskić, rodom je iz Pljevalja, iako kad sam se danas raspitivao o njemu, niko nije mogao da se sjeti ko je Omer Toskić. Jedan je tvrdio svojom glavom da takav u Pljevljima ne postoji! Svejedno, bio Omer ili ne, ja sam tu pjesmu zapisao. Nešto kasnije našao sam je u Vasiljevićevim i Šahinpašićevim pjesmama objavljenim u Moskvi.
U tom pitomom i laganom ritmu začinjenom refrenom «lale moje» i nešto dužim natpjevom «Rodilo voće, dragi me hoće, majka me ne da, ja joj pobjegla!» - djevojka kazuje svoju želju da bi voljela da umre, ali da smrt ne osjeti, da bi potom vidjela ko će je i kako žaliti.
Ostavićemo ovog puta gradaciju bola za umrlom djevojkom, to koliko je ko žali, i zadržaćemo se na prva dva stiha u ovoj pjesmi:
«Da je meni, lale moje, leći, umrijeti,
umrijeti, lale moje, smrti ne vidjeti!»
Kad čovjek umre i njegov svijet nestaje, što će reći da ima toliko svjetova koliko i ljudi. Baš tako. Nikad više taj i takav svijet nijednom drugom čovjeku neće biti pred očima, ni u njemu.
Umrijeće taj svijet i ostaće njegovo grubo lice da opet od njega svako stvara svoj svijet. I tako u beskraj. Namjerno zanemarujem ostale stihove iz ove pjesme koji nijesu bez vrijednosti. I namjerno okrećem njen slijed: da li bi se i poslije smrti svijet činio takvim kakvim ga na umrlom času ostavljamo?
Ova pjesma svojom neobičnošću iskače iz uobičajenog «reda stvari», čak i u onom dijelu gdje gradacija ne ide k dragom, već k majci, kao biću od čijeg smo srca otkinuti. Njena se misao vraća prapočetku i materinstvu, iskreno proživljenom iskustvu koji se ne dâ zavesti trenutkom ljubavne strasti, čega gotovo i nema u drugim narodnim pjesmama.»
Izvor: Husein Bašić: Može li biti što bit' ne može: lirske narodne pjesme iz Sandžaka. Pljevlja, 1988., str. 234-235.

HASAN-AGA NA KULI SJEĐAŠE
Hasan-aga na kuli sjedjaše,
Vjernu ljubu na krilu držaše:
«Vjerna ljubo, pravo da mi kažeš,
triput si se udavala mlada,
koji ti je najmiliji bio?»
«Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Prvi put sam sa pašićem bila:
U pašića dosta pusta blaga.
Dosta blaga, ostalo mu pusto,
Al' me alčak ženski milovaše!
Drugi put sam za bekrijom bila.
U bekrije nigdje ništa nejma,
Samo jedna sedefli tambura,
Sitno kuca, tiho mi pjevaše,
Al' me alčak muški milovaše!
Treći put sam za tobom, Hasane,
Sa tobom sam dva sina rodila.
Kad bi' čula za bekriju svoga,
Dva bi' sina za muštuluk dala,
A pašino zlato svo prodala,
Pa bekriji za akšamluk dala!»

Po pjevanju Emine Zečaj uz saz

Evo bilješke koju je o pjevanju ove lijepe sevdalinke ostavio prof. Dušan Nedeljković na simpoziju na kojem je, medju ostalim temama, bilo riječ i o čuvenoj «Hasanaginici»:
«Počećemo onom novom 'Hasanaginicom' koju sam, budi uzgred rečeno, prvi put čuo i naučio od bosanskohercegovačkih učitelja i pesnika Avda Karabegovića i Osmana Đikića, koji su za vreme aneksione krize u Bosni i Hercegovini gostovali neko vreme u Srbiji, pa i kod mojih roditelja i u društvu rado recitovali svoje i pevali uz tambure bosanske i hercegovačke narodne pesme medju kojima i onu koja je danas poznata i pevana u gotovo celoj Jugoslaviji i koja počinje stihovima:
Hasan-aga na kuli sjedjaše,
Vjernu ljubu na krilu držaše...
A nastavlja se:
Triput si se udavala mlada...
Neočekivanim Hasanaginim pitanjem koga je od triju muževa «najviše voljela», a završava sa raspevanom lirskom pričom o drugačijoj, a uvek krasnoj svojoj ljubavi sa svakim, ali najvišoj i najvećoj sa drugim svojim mužem «ludim bekrijom» koji -
Sem tambure nigdje ništa nema...»

Izvor: Dušan Nedeljković: «Hasanaginica u razvoju savremenog narodnog stvaralaštva». U: «Rad XXI Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije (SUFJ)». Čapljina, 17.-21. septembar 1974. Sarajevo, 1976., str. 299-305.

KAD MORIJA MOSTAR MORIJAŠE

Kad morija Mostar morijase,
sve pomori i staro i mlado,
i umori majci Ibrahima.
Zao joj ga u groblje kopati.
Vec ga kopa u zelenu bascu.
Svako ga je jutro ob’lazila,
Jedno ga je jutro dozivala:
“Je l' ti tvrdo, Ibro, bez duseka?
Je l' ti nisko bez brusa-jastuka,
je l' ti zima bez kumas-jorgana,
jesu l' teske tahte lavorove?”
Iz mezara nesto progovara:
“Nije, majko, tvrdo bez duseka,
nije nisko bez brusa-jastuka,
nije zima bez kumas-jorgana,
nit’ su teske tahte javorove,
vec su meni guje dodijale:
oci piju, u percin se kriju!
Kun’, majko, Omera berbera
Koji mi je percin ostavio!
Kazi, majko, mojim jaranima,
sto gledaju, nek’ ne varaju,
jer su teske djevojacke kletve!”

Po pjevanju Hašima Muharemovića uz saz


Ova balada kazuje o teškoj pošasti (u obliku kuge) koja je pogodila Mostar 1731. godine, u sklopu velike epidemije kuge koja je pogodila cijelu Bosnu i Hercegovinu u periodu 1730.-1732. Nusret Omerika navodi da je Mostar pogodilo čak pet velikih epidemija kuge i to prva 1508. godine, a posljednja u periodu 1813.-1818. godine. Medju najvećima je bila i ona iz 1731. godine. Prema tradiciji, te 1731. godine je u Mostaru na Velikoj tepi iznikla vriježa od karpuze, da se razvila i dala svoj plod, ali da se i plod sasušio, jer ga nije imao ko ubrati! Takodjer postoje vjerodostojni historijski podaci koji pokazuju da su zaista prelijepe mostarske bašče pretvarane u hareme, jer mejite nije imao ko da ukopa.

Treba napomenuti da postoji još nekoliko lijepih mostarskih balada sa motivom «morije» (kuge).
Izvor: Nusret Omerika: Opjevana pošast: Motiv morije (kuge) u narodnim pjesmama o Mostaru. «Most», br.110-111 (21-22), 1999.


KOLIKA JE ŠEHER BANJA LUKA

Kolika je šeher Banja Luka,

S kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima po ašika svoga,
Samo Fata trides't i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana,
Sve se cure poudaše redom,
Samo Fata osta neudata!

Izvor: Hamid Dizdar: Sevdalinke: Izbor iz bosanskohercegovačke narodne lirike. Sarajevo, 1944.
U svom romanu «Na Drini ćuprija» Ivo Andrić govori o sudbini Avdagine Fate iz Veljeg Luga: «Avdaga ima pet odraslih i poženjenih sinova i jedinicu kćer, koja je poslednja i tek dorasla za udaju. Za tu njegovu kćer Fatu zna se da je neobično lepa, u svemu na svog oca. Pitanjem njene udaje bavi se kasaba i pomalo cela okolina. Oduvek je kod nas tako da po jedna devojka u svakom naraštaju uđe u priču i u pesmu svojom lepotom, vrednoćom i gospodstvom. Ona je onda za tih nekoliko godina cilj svih želja i nedostižni uzor; na njenom imenu se pale mašte, oko njega se rasipa oduševljenje muškaraca i plete zavist žena. To su ta izuzetna bića koja priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina. Ova Avdagina kći bila je na oca ne samo likom i izgledom, nego i bistrinom i rečitošću. To su znali najbolje momci koji su se na svadbama i sastancima pokušavali da je jevtinim laskanjima ili smelim šalama pridobiju ili zbune. Zato se u pesmi o Avdaginoj Fati (o takvim izuzetnim stvorenjima pesme niknu odnekud same!) pevalo:
Mudra li si, lijepa li si,
Avdagina Fato!
Tako se pevalo i govorilo u kasabi i oko nje, ali je bilo vrlo malo njih koji su imali hrabrosti da zaprose devojku sa Veljeg Luga. A kad su i oni svi redom bili odbijeni, oko Fate se brzo stvorila praznina, onaj krug divljenja, mržnje i zavisti, nepriznavanih želja i zluradog iščekivanja koji redovno okružuje stvorenja sa izuzetnim darovima i izuzetnom sudbinom. Takve ličnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a iza njih umesto ostvarenih života ostane da živi pesma ili priča.»

KOLIKA JE POD MOSTAROM CERNICA
Kolika je pod Mostarom Cernica,
Još je veća Efičina avlija,
S kraja na kraj djul-beharom procvala,
A na sr'jedi senabija jabuka,
A pod njome od sedefa šćemlija,
Tude sjedi hadži Jusuf Efica,
Na krilu mu Kovagina Fatica...

Sličnu varijantu tumači Beba Selimović; Varijantu zabilježio Ludvik Kuba u Čapljini 1893. godine.

Evo nekoliko podataka o lokalitetu Cernice i junake ove pjesme – Hadži Jusufu Efici:

Cernica – malo selo u gatačkom polju;
Prema historičaru Nasufu Fazlagiću u Cernici kod Gacka u istočnoj Hercegovini je još u XIV stoljeću postojala carinarnica, trg i dubrovačka kolonija. Vjeruje se da je mostarski lokalitet Cernica dobio ime po Hadži Memiji rodom upravo iz gatačke Cernice. Hadži Memija je izgradio kuću i džamiju prije 1600. godine na mostarskom lokalitetu. Tu su džamiju kasnije dorađivali Hadžiomerovići – otuda naziv Hadžiomerovića džamija.
U mostarskoj su Cernici, među ostalim familijama, živjele i Efice – među njima i hadži Jusuf Efica, koji je živio krajem XIX i u prve dvije decenije XX st.

[Izvor: Ismet Ćumurija. Čuvene Efice iz Cernice. Most [NS] 2000; 130 (41)].

Pjesme o Eficama bilježio je i Alija Nametak od bošnjačkog muhadžira u Turskoj – Hatidže Sirćo-Čerić, inače porijeklom Mostarke. Evo te varijante:


KOLIKA JE SVA MOSTARSKA CERNICA

Falio se žuti limun kraj mora
Ima l' iko danas lipši od mene?
Sva gospoda šerbet pije od mene,
I ja znadem da ga piju bez mene.
Nije šerbet već studena vodica,
Pokraj vode od sedefa šćemlija,
Na šćemliji hadži Jusuf Efica!

Izvor: Alija Nametak: Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana. Sarajevo, 1970.

1 comment:

Anonymous said...

voljela bih da mi objasnite poentupjesme milica jedna u majke. predivan blog. Hvala