SITAN KAMEN DO KAMENA
(sjajno tumačio rahmetli Himzo Polovina)
Zelen' trava do koljena.
I u travi zumbul mavi.
Poslaše me da naberem,
Za dan, za dva stručak nabrah,
A za heftu nabrah kitu!
I to cvijeće progovara:
»Ne dajte me nevjestama!
Već me dajte djevojkama!
Djevojke me ljepše nose,
Po vas danak u njedrima,
A po noći u maštrafi!»
BOLUJE AJKA PRIBOJKA
(slična varijanta «Boluje Hanka Prijedorka»)
Na krilu kara Zaima.
Govori Ajka kara Zaimu:
»Zaime, srce i dušo,
Prodaj mi selo veselo,
Pa kupi kola šarena,
U kola konje alate,
Pa vozaj sebe i Ajku!»
DVA SU CVIJETA U BOSTANU RASLA
Plavi zumbul i zelena kada.
Plavi zumbul ode u Doljane,
Osta kada u bostanu sama.
Poručuje zumbul iz Doljana:
»Dušo moja, u bostanu kado,
Kako ti je u bostanu samoj?»
Odgovara iz bostana kada:
»Što je neba, da je list hartije,
Što je gora, da su kalemovi,
Što je more, da je crn murećef.
Pa da ti pišem tri godine dana,
Ne bih mojih ispisala jada!»
Murećef – mastilo, tinta
(tumači Avdo Lemeš uz saz)
Srma trepti, zlato progovara,
Ali-beg se s ljubom dogovara:
»Hoćeš ljubo da te vodim dvoru?
Il' ćeš baščom, pokrivenu boščom,
Il' ćeš sama preko Atmejdana,
Il' sokakom s nama bekrijama?»
«Neću baščom, pokrivena boščom,
niti sama preko Atmejdana,
već sokakom s vama bekrijama!»
MAJKA SINA NA SABAH BUDILA
»Ustaj sine, sabah će ti proći!»
»Nek' prolazi, klanjat' ga ne mogu!
Ljute su me rane osvojile:
Sedam rana od sedam šišana,
Osma rana bistra džeferdara.
Sve bih rane lahko prebolio,
Ali što je rana od djevojke,
To ti, majko, preboljet' ne mogu!»
Šišana – vrsta dugačke puške
ZAPLIVALE DVI MORNARKE
(tumači Bajro Redžić iz Cazina, banjalučka sevdalinka)
Zaplivale dvi mornarke,
Dvi mornarke – dvi sestrice,
Beg Emina i Fatima.
Beg Emina utonula,
A Fatima isplivala.
Beg Emina govorila:
«Oj, Fatima, sestro moja,
Nemoj kazat' majci mojoj,
Da sam mlada utonula,
Već joj kaži – udala se,
Preko mora za Omera.
Sitni p'jesak – svati moji,
Ljute guje – za've moje,
Jablanovi – djeverovi,
Sinje more – drakče moje!»
BOLOVALA ZIBA MATERINA
(pjeva Aliija Brkić iz Tuzle; pjesmu je zapisao Mustafa Mulalić, a uglazbio Omer Pobrić)
Bolovala Ziba materina,
Bolovala devet Ramazana,
I umrla uoči Bajrama.
Na umoru majci govorila:
“Podajte mi ruho na telala.
Ostavite bijelu košulju,
Pa je dajte mojoj mlađoj seki,
Nek’ mi seka rahmete predaje!”
POD PROZOROM PROCVJETALA RUŽA
(pjevao rah. Zaim Imamović)
Pod prozorom procvjetala ruža,
Na grančici uz prozor se pruža,
Da ne bi trna ubr'o bih je,
I na srcu nosio je!
Pod prozor ću miris udisati,
Čarna ružo, ne sm'jem te ubrati!
Jedno drugom kad nismo suđeni,
Zašto da smo tako zaljubljeni,
Bolje da smo u daljini,
Nego da smo u blizini.
Ako, ružo, nećeš moja biti,
Neubrana ti ćeš uvehnuti!
PODNE VIKA, A JA IZ TRAVNIKA (varijanta)
(uz pratnju sazlije Selima Salihovića tumači Emina Zečaj)
Podne vika, a ja iz Travnika,
Ićindija, a ja kod Zvornika,
Akšam geldi, a ja Drinu pređoh,
U jacije dragoj pod pendžere.
Kad mi draga sijelo sakupila,
Pa mi kone dragu rasplakale:
»Bona Zlato, ženi ti se Ahmo!»
«Nek' se ženi, nek' mu sretno bude!
Nek' se ženi, i ja se udajem,
Za komšiju, najljepših očiju!»
ZA GRADOM VODA STUDENA
(Pjevao Murat Nalović iz Sjenice; zabilježio Miodrag A. Vasiljević 1947. god.)
Za gradom vodena studena,
Na vodici Šefka rumena;
Bijelo lice umiva,
I crne oči ispira.
Gled’o je Osman sa Grada,
Pa joj se mlađan prikrada,
Lijepu Šefku grlio,
Lijepo lice ljubio!
TAMBUR BIJE ČELEBIJA MUJO
Tambur bije čelebija Mujo,
Vino pije, krije se od majke,
Da ga stara ne poznade majka,
Al’ ga majka poznavala vrlo.
“A moj sinko, čelebija Mujo,
tebe paša od sinoćke traži,
od sinoćke tere do jutroske!
Hoće tebe paša da objesi,
Rad tambure i rad jauklije,
Jer ti ljubiš po Livnu djevojke,
A po Skoplju udovice mlade!”
Ali veli čelebija Mujo:
”Ne
Ako će me paša objesiti,
Rad tambure i rad jauklije,
I radi moga grla jasnoga!
Al’ da znadem, moja mila majko,
kom će me drvu objesiti,
deblo bih mu srebrom oblivao,
grane bih mu zlatom obvijao,
a na vrhu tambur objesio:
Kod god prođe neka čudo gledi,
gdje [je] obješen čelebija Mujo,
rad tambure i rad jauklije!”
Ova narodna pjesma nalazi se u “Erlangenskom rukopisu” koji je 1913. god. u biblioteci istoimenog njemačkog grada pronašao poznati slavist Gerhard Gesemann. Isti ga je autor objavio 1925. god. pod nazivom “Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama”, Sremski Karlovci. “Erlangenski rukopis” se smatra jednim od najstarijih zapisa naših narodnih pjesama (i uopće južnoslavenskih narodnih pjesama). Pretpostavlja se da je nastao u XVIII stoljeću. Nije poznato ko je sakupio pjesme. U zborniku se nalazi i priličan broj bosanskih narodnih pjesama, među njima i ova sjajna romansa. Nažalost, nisu ostavljene bilješke o kazivačima niti mjestu bilježenja naših pjesama, ali je zbirka, ipak, vrijedan dokument trajanja naše sevdalinke.
(uz saz tumači Emina Zečaj)
Po Vakufu tri telala viču,
Sarhoš paši ukrali su sina,
Iz konaka pašinici s krila,
Jedinac je od godinu dana,
Pašinica hoće umrijeti!
Ko mu vrati iz bešike sina,
paša daje od glave čelenke,
tri tovara nebrojena blaga,
i arapske konje iz ahara,
tri robinje iz ravna Misira,
i seldžuku, najljepšu robinju!
SARAJEVO DUGO I ŠIROKO
moje zlato tanko i visoko.
Uzalud je tanko i visoko,
Kad joj babo jordamdžije neće,
Koji pije vina i rakije,
Jer od vina kuća nije mirna,
Od rakije kuća poplakuje!
U KONJICU ČUDNO ČUDO KAŽU
(pjevao rahm. Hamdija Šahinpašić)
U Konjicu čudno čudo kažu,
Vino piju paša i muselim.
Služila ih lijepa đevojka,
Zlatnom čašom i biserli rukom.
Kako kome čašu dodavaše,
Svaki joj se lica dofaćaše.
Progovara lijepa đevojka:
”Ako mogu biti svima sluga,
Ja ne mogu svima biti ljuba,
Osim jednom begu, Ahmet-begu,
koji može Savu preplivati,
u mestvama i kalošama,
a pod ruku prenijeti đevojku!“
SIDILA MOMA KRAJ MORA
Sidila moma kraj mora,
Momica moru govori:
«Jeli što šire od mora,
jeli što slađe od meda,
jeli što draže od brata?»
Ribica glavu promoli,
Ribica momi govori:
«Šire je nebo od mora,
slađi je cjelov od meda,
draži je dragi od brata!»
Ovu je pjesmu zabilježio Marc René Bruere Desrivaux (Marko Bruerović, 1770.-1823.), za vrijeme svoga službovanja u Travniku u svojstvu francuskog konzularnog agenta u periodu 1793.-1797. Marc je bio oženjen Bosankom i kao pjesnik na našem jeziku poznat je pod imenom Marko Bruerović. Pretpostavlja se da je pjesmu zabilježio u Travniku ili njegovoj okolini. (podaci preuzeti iz: Munib Maglajlić: 101 sevdalinka. Mostar, 1978., str. 132.)
BOGA MOLI LIJEPA DJEVOJKA
Boga moli lijepa djevojka:
»Daj mi, Bože, iglu od biljura,
I u igli svilu iz Misira,
Da sašijem jorgan od behara,
Da pokrijem sebe i bećara;
Da ja vidim kako bećar spava,
Kako spava, kako li se budi,
Kad se budi, kako alčak ljubi?
Bećar spava, oči ne zatvara;
Bećar ljubi kad god se probudi!»
ĆEMALUŠO, MALI CARIGRADU
(sjajno tumači Emina Zečaj)
Ćemalušo, mali Carigradu,
U tebi su cari i veziri.
Car vezira kroz biser doziva:
»Moj veziru, što mi doći nećeš?»
Vezir mu se kroz zlato odziva:
«Padišahu, kako ću ti doći,
kad ne mogu kroz sokake proći,
od ćošaka i od mušebaka,
od momaka i od djevojaka:
Od šargije Porčina Avdije,
a od šiše Hadžajlića Muše,
i od pera Hrgine Šerife,
od ljepote Fejzagine Šide!»
Ćemaluša – stara sarajevska mahala u samom centru grada; i danas postoji ulica sa tim nazivom (kod vakufskog nebodera);
DA SAM BOG D'O DJEVOJKA NA NAMU
(sjajno tumači Ljubica Berak)
Da sam Bog d'o djevojka na namu,
Da ja pođem gornjačkom imamu.
Jal' imamu, jali mujezinu,
Jal' muhtaru, Abaz-efendiji.
Mujezina uhvatila zima,
A imama zaboljela glava,
A muhtara ubila munara!
NA VRATNIKU ČUDAN BOSTAN KAŽU
(uz saz tumačili rahmetli Behka i Igbal Ljuca)
Na Vratniku čudan bostan kažu,
bostandžija, lijepa Hajrija.
Do podne je bostan posijala,
Od podne ga nogam’ pogazila!
Čekajući kad će dragi doći,
Podne dođe, a dragom se nada;
Ićindija, a dragog joj nejma!
Akšam geldi, a dragi na vrata,
Progovara lijepa Hajrija:
“Što te pitam, pravo da mi kažeš!
Il’ si bio u šumi pod jelom,
Il’ si bio u p’janoj mejhani,
Il’ si bio kod starog sevdaha?“
“Nisam bio u šumi pod jelom,
nit’ sam bio u p’janoj mejhani,
već sam bio kod starog sevdaha!“
SUNCE ZAĐE, A MJESEC IZAĐE (varijanta III)
(zabilježio Salih Mešić iz Tešnja)
Sunce zađe, a mjesec izađe,
Dragi dragu sa pendžera viče:
„Hodi draga, da te nešto pitam,
da te pitam, da mi pravo kažeš,
mene žene, a tebe udaju!“
“Neka dragi, ja ti nisam mani,
i ja ću ti na veselje doći,
ako si me preko srca gled’o,
malo bio, puno zadobio!
Ako si me svega srca gled’o,
Puno bio, malo zadobio!»
NIGDJE ZORE NI BIJELA DANA
(pjevale Derviša Softić iz Kotor Varoši i Senija Arnautović iz Bosanske Dubice; pjesmu zabilježio Vlado Milošević)
Nigdje zore ni bijela dana,
Ni danice da pomoli lice.
Istom zora sa istoka rudi,
Siv se soko pod čadorom budi.
Sa jastuka glavu podizaše,
Mrkim okom sablju pogledaše:
«Sabljo moja, roditelja moga,
roditelja bega, Isaj-bega.
Dosta si mi jada zadavala,
dosta jada oko Biograda,
a i muke oko Banja Luke!“
ŠTO
(zabilježio Vlado Milošević po pjevanju Šemse Saračević iz Bosanske Kostajnice; kasnije pjevala Zora Dubljević)
Što se ono sinja magla,
Pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo mjesto,
I nas dvoje prekrila.
A na Đedu, u boriku,
Dvoje mladih tuguju,
I tužeći jedno drugom,
Bijele ruke pružaju:
«Mislio sam da će prije,
ovaj svijet nestati,
neg’ ćemo se naske dvoje,
mila dušo, rastati!»
TREPETLJIKA TREPETALA (svatovska)
(varijantu zabilježio Hajrudin Hadžić-Hadžija)
Trepetljika trepetala,
puna bisera,
Ovi naši bijeli dvori,
puni veselja.
Šta u dvoru žubor stoji,
Šta ono vele?
Haj, kakvo im je to veselje,
pa se vesele?
Ono babo sina ženi,
pa se vesele.
Svak se tome veseljaše,
Babo najviše!
Pružila se zlatna žica,
Od vedra neba,
Savila se našem Mehi,
Oko fesića.
To ne bila zlatna žica,
Od vedra neba,
Već to bila dobra sreća,
Od mila Boga!
SUNCE ŽARKO, POZDRAVI MI DRAGO
Sunce žarko, pozdravi mi drago,
Ti ga vidiš jutrom i večerom,
I na podne kad mu ručak dođe.
Jel’ mi lijep k’o što mi ga kažu?
Igra li mu soko na ramenu,
Pjeva li mu bulbul na koljenu?
Sjaje l’ mu se toke kroz brkove,
kano mjesec kroz jelovo granje?
Žarko sunce curi govorilo:
“Jes’ ti lijep k’o što ti ga kažu!
Igra njemu soko na ramenu,
A pjeva mu bulbul na koljenu,
sjaje mu se toke kroz brkove,
kano mjesec kroz jelovo granje.
Blago tebi s kim ćeš vjekovati!“
DRAG SE DRAGOJ NA VODICI FALI
Drag se dragoj na vodici fali,
Ahmo momče Zulejhi djevojci:
«Moja draga, mene ženi majka!»
«Nek’ te ženi, željela te majka,
tebe majka, a ti djevojaka!»
“Nije draga, rek’o sam u šali!”
“Šalio se, dragi ne šalio,
nisi mio kao što si bio,
pa da si me u zlato salio!»
UZDAHNUĆU, SAVIĆU OBLAKE…
(po pjevanju Emine Zečaj)
Uzdahnuću, saviću oblake,
Primamiću šeherske junake,
Primamiću, al’ im poći neću!
Vrbas vodo, suha žeđi moja,
Jabandžijo, živa željo moja!
PLATNO BIJELI SARAJKA DJEVOJKA
Platno bijeli Sarajka djevojka,
Na Miljackoj, u zlatnom leđenu;
Zagrnula uz ruke rukave,
A uz noge džamfezli dimije.
Bijelje su joj ruke od rukava,
Rumenije noge od šalvara.
Mila majko, isprosi je za me,
Jer ako je isprositi nećeš,
Odbiću se mlađan u hajduke,
U hajduke, preko Banja Luke!
POŠET'O JE GONDŽE MEHMED-BEŽE
Pošet'o je gondže Mehmed-beže,
Po Vratniku, bijeloj mahali.
Gledale ga vratničke djevojke,
Gledale ga, pa mu govorile:
»Mila majko, lijep ti je Meho!
Da nam hoće ostat' u Vratniku,
Dali bi mu pô Vratnik mahale,
I najbolju vratničku djevojku!»
Govori im gondže Mehmed-beže:
»Ne bih vama ostô u Vratniku,
Da mi date i vas Vratnik listom,
I najbolje četiri djevojke!
Čobanija, od zlata kutija,
I u njojzi moja jauklija!»
Vratnik i Čobanija – poznati sarajevski lokaliteti
Pjesma se nalazi u rukopisnoj zbirci Fehima Hadžibaščauševića, koji je sakupljao naše narodne pjesme u Sarajevu početkom XX stoljeća. Njegova zbirka, nažalost, nije nikada objavljena. Ova je pjesma objavljena u antologiji «101 sevdalinka» Muniba Maglajlića kao i što su druge pjesme iz njegovoga rukopisa objavljivane u drugim antologijama sevdalinki.
MUJO KUJE KONJA PO MJESECU (varijanta II)
(zabilježio Munib Maglajlić po pjevanju Namika Karabegovića iz Banja Luke)
Mujo kuje konja po mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga kune:
»Sine Mujo, živ ti bio majci,
Ne kuju se konji po mjesecu,
Već po danu i jarkome suncu!»
»Ne kuni me, moja mila majko,
Jer kad meni na um padne draga,
Ja ne gledam sunca ni mjeseca,
Nit' moj doro mraka nit' oblaka,
Već me nosi dragoj pod pendžere!»
GDI NO SINOĆ NA KONAKU BISMO
Gdi no sinoć na konaku bismo,
Šećerli ti večer' večerasmo,
Biserli ti čeljade vidismo,
Za glavom joj zadivena lala,
Obazri se, nasmija se na me,
A ja velim: «Baš bi bila za me!»
Hotijah joj nešto govoriti,
Al' joj babo na čardaku sidi!
I ovu lijepu pjesmu je zabilježio Marc René Bruere Desrivaux (Marko Bruerović, 1770.-1823.), za vrijeme svoga službovanja u Travniku u svojstvu francuskog konzularnog agenta u periodu 1793.-1797. godine.
U BAŠČI MI BUNAR VODA
(zabilježio Ludvik Kuba u Mostaru 1893. god.)
U bašči mi bunar voda,
Ja je ne pijem;
Viš' bunara ruža cvate,
Ja je ne berem,
A u ruži bulbul pjeva,
Ja ga ne slušam,
Neg' ja idem svako jutro,
Da ga oćeram:
«Hajd' otalen, bulbul-tico,
tu se ne pjeva,
ovdje nema moga dragog,
da te posluša!»
PODNE VIKA, A JA IZ TRAVNIKA (varijanta II)
(pjevala Zuhdija Hasanagić iz Rogatice; zabilježio Vlado Milošević)
Podne vika, a ja iz Travnika,
Ikindija, a ja Vlašić pređoh,
Akšam geldi, a ja u Saraj'vo,
Na ćupriju Šeherćehajinu.
Do jacije dragoj pod pendžere,
Kad mi draga jaciju klanjaše...
Šeherćehajina ćuprija – most koji premošćuje obale Miljacke kod Vijećnice. Sagrađen je krajem XVI stoljeća.
ŠIROKO SE POLJE ZELENILO
(Zapisao Ivan Zovko krajem XIX st.)
Široko se polje zelenilo,
A po njemu borići porasli.
Borići su Muharempašići,
I pred njima gondže Asim-beže.
Ja kakav je, vesela mu majka,
Akrama mu u ljepoti nejma!
Akram – ravan, podjednak (u časti, imetku, godinama, etc.)
ŠTO BIJAH SLATKO ZASPALA
(zabilježio Husein Bašić po kazivanju Hateme Bašić iz Plava.)
Što bijah slatko zaspala,
Na đerđef glavu metnula.
Udari soko krilima,
U pendžer Ajka đevojke:
«Ustaj, đevojko, đavole,
tvoj se dragi oženi!»
«Nek' se ženi, neka ga,
željeli njega do vijeka.
Sinoj mu jagluk navezoh,
Prvu sam stranu ružama,
Drugu sam stranu suzama!»
AH MOJ DRAGI, JEDAN JORDAMDŽIJO
(Zabilježio Miodrag A. Vasiljević, «Narodne pesme iz Sandžaka», 1953.)
Ah moj dragi, jedan jordamdžijo,
Što jordamiš, što mi ne dolaziš?
Il' si lijep, te si se ponio,
Il' si mi se u blago zanio,
Il' ti ne da mati dolaziti,
Il' si, dragi, drugu zagledao?
«Lijep jesam, ponio se nisam,
blaga imam, zanio se nisam,
nit' mi mati brani dolaziti,
nit' sam se s drugom zagledao,
nego sam se naljutio na te,
što izlaziš svaki čas na vrata,
što s vrata s drugim razgovaraš,
što drugome bosioka daješ!»
«Ah moj dragi, jedan jordamdžijo,
sve zbog tebe izlazim na vrata,
ne bi l' tebe čula i vidjela!
Sve zbog tebe s drugijem govorim,
Što ja za te pitam i raspitam.
I zbog tebe drugom cv'jeća dajem,
Cv'jeće ide od ruke do ruke,
Ne bi l' došlo i u tvoje ruke!»
S ONU STRANU SARAJEVA
(zabilježio Salih Mešić iz Tešnja)
S onu stranu Sarajeva,
Livada je nekošena,
Po njoj pasu tri jelena,
I četvrta košutica.
Čuvala ih l'jepa Ajka,
Kraj nje pala tanka staza,
Tu je legla, pa zaspala.
Stazom ide Mujo momče,
U džepu mu ogledalce,
Meće Ajki u njedarca.
Kad se Ajka probudila,
Sama sebi govorila:
«Mili Bože i dragi,
otkud meni ogledalce?
Da bih rekla da j' od Boga,
Nije vedro, već oblačno,
Da bih rekla da j' od roda,
Nejmam roda milostiva,
Da bih rekla da j' od dragog,
Dragi mi je na Kupresu,
Na njemu je crven kapa,
Za kim moje srce skapa!
Na prsi mu zlatne puce,
Za njim moje srce puče!»
LIJEP SALKO ZA GRADOM SJEĐAŠE
(Zabilježio Hamid Dizdar)
Lijep Salko za gradom sjeđaše,
Od sunca se rukom zaklanjaše,
A od vjetra vezenim jaglukom.
Gledala ga draga sa pendžera,
Gledala ga, pa je govorila:
«Oj, Boga ti, čelebija Salko,
tri si puta na Ćabu hodio,
a četiri na carevu vojsku,
još mi nisi ništa dara dao!»
Odgovara iza grada Salko:
«Hoćeš draga da se darivamo?
Il' ćeš, draga, konja il' sokola?
Il' ćeš, draga, roba i robinju?
Il' ćeš, draga, nebrojeno blago?»
Progovara s pendžera djevojka:
«Ne budali, Sarajlija Salko,
ne budali kad budala nijesi!
Nisam paša da na konju jašem,
Ni alajbeg da sokola nosam!
Nisam káda, da me roblje dvori,
Niti saraf da trgujem blagom!
Već ako ćeš me darom darivati,
I na volju meni učiniti,
Ne daj meni s majkom zimovati,
A ni s braćom ljeta ljetovati,
Vodi mene bijelu dvoru svome!»
PADE ROSA DRAGOJ NA VITICE
Pade rosa dragoj na vitice,
Na vitice i na trepavice,
S trepavica na bijelo lice,
Pa se slila u bijela njedra,
I ponijela nisku merdžana,
Da ugasi vatru od jarana.
Zalud rosa grudi milovaše,
Pustu vatru gasit' ne mogaše!
Bez jarana nejma milovanja,
Rosom hladnom ne gasi se rana!
RASLO DRVO BADEMOVO
(zabilježio Vuk Stefanović Karadžić)
Raslo drvo bademovo,
Tanko, visoko.
Pod njim spava Mehmed-aga,
S Fatom djevojkom.
Dušek im je crna zemlja,
I rosna trava;
Jorgan im je vedro nebo,
I sjajne zv'jezde.
A uzglavlje b'jele ruke,
Jedno drugome!
SINI JARKO SA ISTOKA SUNCE
(pjevala Azemina Grbić)
Sini jarko sa istoka sunce,
Pa obasjaj moje blijedo lice,
Jer ja jesam jedna, ovog svijeta b'jedna,
Koja stradam ljubeći.
Nekada sam najsretnija bila,
Kad na ljubav nisam ni mislila.
A sad srce plače, tuguje sve jače,
Otkad dragog ne vidi.
Moj dragane, zar ne vidiš mene,
Kako moje jadno srce vehne?
Drugoj prsten kuješ, mene sahranjuješ,
Zar ja moram umr'jeti?!
MENI MOJA NE VJERUJE MAJKA
Meni moja ne vjeruje majka,
Da ja jesam Ibrina djevojka.
Jesam, bogme, moja mila majko,
Sinoć mi je Ibro dolazio!
U đul mi je bašču ulazio,
Golem mi je zijan napravio:
bosioku sjeme odrunio,
Faslidžanu grane salomio,
Moje bijelo lice obljubio!
DJEVOJKA JE U ŠUMI ZASPALA
(iz «Kulture Bošnjaka» Smaila Balića)
Djevojka je u šumi zaspala,
Kolika je ljepotica bila,
Svu je šumu licem obasjala,
I žarkom je suncu prkosila:
»Žarko sunce, ljepša sam od tebe,
I tvog brata – bliđana mjeseca.»
To je suncu vrlo teško bilo,
Pa se jakom Bogu potužilo:
»Vidi Bože, asije djevojke,
Hoću li joj opaliti lice?»
»Stani malo, žareno sunašce,
Ja ću curi gori zulum dati:
Sitnu dicu, muža pijanicu!»
KONJA KUJE SELIMBEGOVIĆU
Konja kuje Selimbegoviću,
Konja kuje, konj mu poskakuje,
Na konju mu okov pozvekuje.
Konju zbori Selimbegoviću:
«Dur, đogate, zlatna kito moja,
ne kujem te da te preprodajem,
već te kujem sebi u svatove!»
Stade đogo kano janje mlado!
L'JEPO TI JE CV'JEĆE U PROLJEĆE
L'jepo ti je cv'jeće u proljeće,
Još su ljepše u jesen djevojke!
Kad zagrnu uz ruke rukave,
Kad zaglade kose u uvojke,
Pa zadignu džamfezli dimije,
I uhvate kolo na livadi!
Smamile bi sa neba oblake,
Kamo l' ne bi sarajske junake!
Takva ti je i Glođina Fata:
Sve se šeće i plećima kreće,
Sve se ljuti, moju pamet muti!
Otkud mene primamiti neće?!
HASAN-AGA KROZ GORU JAHAŠE
(Iz zbirke Vuka St. Karadžića)
Hasan-aga kroz goru jahaše,
Na vitu se jelu naslanjaše:
»Vita jelo, mene boli glava!»
»Hasan-aga, s mene li te boli?»
»Vita jelo, ja ne velim na te,
Već na ono troje djevojaka:
Jedna, jelo, tanka i visoka;
Druga, jelo, b'jela i rumena;
Treća, jelo, crnije' očiju.
Ona, jelo, tanka i visoka,
Od one me glava zaboljela.
Ona, jelo, b'jela i rumena,
S one me je i srce i glava;
Ona, jelo, crnije' očiju,
Ona mi je i pamet zanijela!
Vita jelo, istina je bila!»
DJEVOJKA JE CRNE OČI KLELA
Djevojka je crne oči klela:
»Crne oči, vi ga ne gledale!
Sve gledaste, danas ne vidjeste,
Đe moj dragi mimo dvora prođe,
I pronese cvijet u rukama,
Na ramenu vezenu mahramu,
Koju mu je druga draga dala.
Na njojzi su grane svakojake;
Koliko je na mahrami grana,
Toliko mi na srdašcu rana!
Koliko li po granama kuka,
Toliko mi na srdašcu muka!»
AH MOJA VODO STUDENA
Ah, moja vodo studena,
I moja ružo rumena!
Što s' tako rano procvala?
Nemam te kome trgati:
Ako b' te majci trgala,
U mene majke nejma;
Ako bi te seji trgala,
Seja se moja udala;
Ako b' te bratu trgala,
Brat mi je otiš'o na vojsku;
Ako b' te dragom trgala,
Dragi je od mene daleko:
Preko tri gore zelene,
Preko tri vode studene!
LJUBIČICE, JA BIH TEBE BRALA...
(zabilježio Vuk Stefanović Karadžić)
Ljubičice, ja bih tebe brala,
Nemam draga kome bih te dala.
Ako bih te Ali-begu dala,
Ali-beg je ponosita glava!
On ne nosi cv'jeća svakojaka,
Osim jednu ružu i karanfil!
DJEVOJKA JE TIHO GOVORILA (varijanta)
(zabilježio Vuk St. Karadžić)
Djevojka je tiho govorila:
»Daj mi Bože, diziju dukata,
Da ja kupim iglu od biljura,
Da sašijem jorgan od behara,
Da pokrijem Mujagu bećara;
Da ja vidim kako bećar spava:
Bećar spava, očiju ne sklapa!»
DRINO VODO ŠTO S' SE PONIJELA
Drino vodo, što s' se ponijela,
Što si moje drago zanijela?
Ako si mi drago zanijela,
Bolji si mi šićar donijela,
Donijela od merdžana lađu,
I u lađi momče Biogradče.
Šta će meni momče Biogradče,
Kad me može zapast' Sarajevče?
Sarajlije – zlatne hamajlije,
Što djevojke nose u njedrima,
U njedrima, na b'jelim dojkama!
No comments:
Post a Comment