Ismet Ćumurija
TUMAČ I BAŠTENIK SEVDALINKE
Povodom 13-godišnjice smrti Himze
Polovine
Grad Mostar je iznjedrio vrsnog
umjetnika iz etno- muzicke bastine, punog melodicnosti i treptaja
bosanskohercego- vacke duse. Godinama je nadopunjavao nase osjecaje bitnosti
nasih postojanja kroz interpretiranje pjesama prenesenih iz davne bastine nasih
predaka. Njegove interpretacije su smirivale, zanosile naseg covjeka, umove
nase zbiije, proslosti i sadasnjosti. Nije bio egoista - samo za svoju dusu.
Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvoga ga
poznajemo i takav ie ostao u nasim sjecanjima.
Dr Himzo Polovina je bio
prikupljac pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odlican poeta i
doktor - specijalista neuropsihijatar. Bio je specifikum, interpret prave
mostarske i bosanskohercegovacke sevdalinke. Njegov repertoar je obilovao
biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzicke bastine
istrgnute iz zaborava.
A sevdalinka je trajni pecat ovih
bosanskohercegovackih prostora i sire. Bez nje nam je zivot nepotpun, a nadamo
se ona ce vjecno da traje iza nas i ostace u amanetu slijedecim generacijama da
je prenesu usmeno ili pismeno kao sto je ocuvana na isti nacin do danas.
Nas savremeni mostarski poeta
Salih Trbonja - Sevdi za sevdalinku kaze: "Zanijemis od njene ljepote. Ona
dert i kahar sevdisanja pretvara u najmirisnije cvijece." (Casopis
"NUR").
Himzo Polovina je rodjen 11.
marta 1927. godine u Mostaru u kvartu Donja mahala. Kao djecak je sticao prva
pjevacka saznanja od svoga muzikainog oca Musana, koji je veoma dobro svirao
sargiju. Jedini od prezivjele Himzine brace, mladji Mirza prica: "Otac nam
se krajem Prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao
kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme sluzbovanja sklopio je brak sa Ivankom
Hlebec. U Ljubljani se rodila nasa najstarija sestra Fadila. Inace, nakon
prelaska u Sarajevo, pa nakon premjestaja oca u sluzbu na aerodrom u Mostaru, ostali
smo da zivimo u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje zenskih i petero
muskih. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon
sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida.
Otac Musan je volio pjesmu pa bi
nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Cesto nas je
savjetovao da idemo u Muslimansko drustvo "ITIHAD".
Ucestvovali smo u drami
"Hasanaginica", ja, stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica,
kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: "Oj, boga ti, siva ptico
sokole, jesil' skoro ti od Bosne ponosne... Od nje je tu pjesmu Himzo naucio i
snimio je na nosac zvuka."
Tako Himzo traga za starim
izvornim pjesmama, pronalazi ih, uci, a zatim izvodi da bi ih tako ponovo
vratio narodu iz kojeg su i potekle. Nastojao je da protumaci dusu narodnog
stvaraoca, njegove misli i osjecanja. Protivio se deformacijama izvornosti
pjesama svojim intervencijama na kongresima folklorista i u radio emisijama.
Svojim interpretacijama je uvijek bio ako ne autentican, a onda blizak
sljedbenik sevdalinki i nije se od nje udaljavao. U njemu je pjesma bila i
ostala jedini izraz rasterecenja, ispovjed, uzdah i krik, atmosfera i estetska
uzaludnost tragike, senzualnosti i tajne, u kojima je asikovanje uvijek vezano
s' bolovanjem, a ljubav s' patnjom kao slatkim opojem i sjetnom neminovnoscu.
Prva pjevacka znanja sticao je od
pjevaca Mostara: Sevde Katice, Djire Vejzovic, Nezira Bukovca i drugih. Pored
znacajnijeg ucesca u dramskoj sekciji M.D. "ITIHAD" tu je usavrsio
afinitet svojih recitatorskih mogucnosti. To je bilo izmedju 1935. i 1940.
godine. Pred sami Drugi svjetski rat je prisao ucenju violine kod poznatog
profesora i majstora violina porijeklom Ceha, Karla Malaceka.
Sevda Katica je bila usmeni
kazivac i neprocjenjivi rudnik blaga nase muzicke bastine. Ista je nakon smrti
ljepotice Mostara, Sefic Emine udate Koluder, kazala poslednju strofu koju je
spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Santica. Kada je
dosao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj
mahali u porodicnoj kuci. Sevda je vec tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala
je s tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete:
Umro stari pjesnik
umrla Emina
ostala je pusta
basca od jasmina.
Salomljen je ibrik
uvelo je cvijece
pjesma o Emini
nikad umrijet nece.
I pjesma nije zaboravljena pa je i danas mnogi interpretiraju
sa dodatkom Sevdinih stihova, a Himzo, pa i pjevac iz Dubrovnika Ibrica Jusic
su je kao takvu snimili na nosace zvuka. Ljepotica Emina je pored Santica usla
u niz pjesama poznatog mostarskog pjesnika Osmana Djikica.
Himzo je pjevao pjesme o carima svoga voljenog grada: Bulbul
pjeva okolo Mostara, Lijepi li su Mostarski ducani, Sto li mi se Radobolja
muti, Duhni vjetre malo sa Neretve, Cudna jada od Mostara grada. Mostarske
mahale i sokaci su bili urezani u njegovo bice i od njih se svojim
interpretacijama nije odvajao. Recitovao je
stihove o Starom mostu i njegovim kulama Tari (Hercegusi) i Halebinovki ali te
stihove nikada nije snimio. Pjevao je o prelijepim dvorima porodice Komadina: o
Mustafi Komadini - Mujagi (1893-1925. god.) gradonacelniku Mostara za vrijeme
vladavine Austrougarske:
Dvore gradi, aman,
dvore gradi zaman,
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara najljepsega grada.
Uz divnu instrumentalnu pjesmu
spajao je draz instrumentale i recitovanja stihova, tako da je ostavaljao
upecatljiv dojam na slusaoca. Recitovanje stihova je primjenjivao u
sevdalinkama: Telal vice od jutra do mraka, Pod Skocicem trava pogazena, Sto te
nema, (Hasanagin sevdah) i druge.
E, moj konjicu vjerni, moje desno
krilo...
Gdje je doba ono, gdje su dani
oni
Kad je srce puno rahatluka bilo.
A ona, na svojim demir pendjerima stoji.
Ljepsa je od veceri i od sabah
zore.
Na me ceka, gleda i casove broji,
kad cu proci
O kako je tada, puno sunca bilo
A sada svuda, mutni oblaci i
tame.
E, moj konjicu vjerni, moje desno
krilo.
Cijelim svojim bicem Himzo je bio
Mostarac, dobar dio zivota je proveo u Mostaru u Donjoj mahali, a zbog
odabranog zivotnog puta bio je primoran da zivi u Sarajevu. U Mostaru je bio
clan folklornog ansambla RKUD "Abrasevic", od 1947. godine do odlaska
u Sarajevo.
Sa pomenutim ansamblom odlazi na
turneje po selima i gradovima bivse Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih
nosnji, pa ih je cesce koristio na javnim nastupima i kao pjevac.
Odlaskom u Sarajevo stupa u brak
sa Fikretom Medosevic. U porodici su se nasla i djeca, kci Rubina i sin Edmir.
Godine 1950. kao student
Medicinskog fakulteta bio je clan Studentskog KUD "Slobodan Princip -
Seljo", a nastupa i sa KUD "Ivo Lola Ribar", KUD
"Proleter", ZKUD "Vaso Miskin - Crni", KUD "Miljenko
Cvitkovic", te za amaterska drustva koja su imala muzicke multietnicke
programe.
Sjecam se da su mu bili prvi snimci
na nosacima zvuka singl ploce od 45 obrtaja sa po dvije i cetiri pjesme sa
poznatim orkestrom RKUD "Slobodan Princip - Seljo" iz Sarajeva, a pod
nazivom "Orkestar Bendbasa" kojim je rukovodio poznati strucnjak i
muzicar na harmonici Suad Balta. Snimio je nekoliko izvornih narodnih pjesama
sevdalinki u usponu najvece popularnosti, a to je bilo izmedju 1960. i 1965.
godine. Imao je kristalno cist glas, prekrasnu dikciju, a veoma kratak
dijapazon visine glasovnih mogucnosti s' jednim prefinjenim osjecajem za
interpretaciju.
Tokom svoje pjevacke karijere
zavrsava studije medicine i postaje doktor specijalist - neuropsihijatar. U
praksi uspjesno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i
muzikoterapije. Uzem krugu medicinskih strucnjaka poznati su njegovi naucni
radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u strucnim publikacijama. Bio je
cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do
svoje smrti.
Pored sprah felera glasa
"r" uspio je zagolicati muzicke strucjake pjesmom: Mehmeda je stara
majka karala (u kojoj imaju samo dva "r"). Tada se u Radio Sarajevu
pjevalo "uzivo". To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege
nagovorile da se prijavi na audiciju pjevaca. Primljen je i dobio izvrsne
muzicke strucnjake koji su vodili racuna da od Himze naprave vrsnoga umjetnika.
To su bili: dr Zijo Kucukalic
(Solfedjo), Mario Arkus (Solo pjevanje), Gabrijela Grozdana Ninkovic (operska
pjevacica - Italijanka), te Jozo Penava (pjevac, kompozitor muzike, tekstopisac
i tadasnji vodja Tamburaskog orkestra Radio Sarajeva), Ismet Alajbegovic -
Serbo (poznati majstor na harmonici, tekstopisac i kompozitor i vodja Narodnog
orkestra Radio Sarajeva).
Pjevao je Himzo skoro o svim
gradovima nase Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Visegradu, o postanku Banja
Luke, o Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o
hairima koje gradi Mehmed pasa Sokolovic po Bosni sto i pjesma kaze:
Mehmed pasa tri cara sluzio
Zasluzio devet kula blaga,
Pa je sjeo misli razmisljati
Kud ce toliko blago dijeliti,
haj,
Da l' ce blago sirotinji dijeliti
Il' ce blago popiti u vinu
Il' ce blago baciti niz Drinu,
haj.
Il' ce cinit' po Bosni haire
Nek se Bosna u pjesmama spominje
Aman, aman Jasa, Jasa Mehmed
pasa.
Uvrstavao je u svoj repertoar
pjesme s tekstom i melodikom, sjetne, prilagodjene za svoju dusu i dusu svojih
obozavalaca.
Himzo Polovina je u estradnoj
karijeri proveo vise od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu
prenoseci slavu nase narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak
gramofonskih ploca (LP i singlica) koje su dostigle milionske tiraze, kao i
nekoliko audio kaseta visoke muzicke vrijedosti. Napravio je veliki broj
arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Cesto je nastupao na koncertima
priredjenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih
i starijih osoba, domovima za napustenu djecu, klubovima lijecenih alkoholicara
itd.
Jedan od muzickih strucnjaka na
Radio Sarajevu, dok je Himzo bio u pjevackom vrhuncu svojih interpretacija,
Zvonimir Nevzala kaze:
"To je pjevac koji raspolaze
glasom veoma ugodnog timbra, a svoju interpretaciju bazira na SOTTO VOCE
pjevanju sto odgovara ne samo njegovim glasovnim mogucnostima nego izrazitom
interpretativnom daru koji se odrazava u melanholicnom ukrasavanju i dinamicnom
cizeliranju pjesama koje izvodi."
On pjeva o prirodnim ljepotama, o
mahalama, sokacima, cvijecu, o dvorima i konacima Ali-pase Rizvanbegovica na
Suhodolini.
Haj Ali-pasa na Hercegovini
Haj lijepa Mara, aman, na Biscu
bijase.
Haj koliko su na daleko bili
Haj jedno drugom, aman, jade
zadavali.
Haj knjigu pise pasa Ali-pasa
Haj lijepa Maro, aman, bi li
posla za me.
Haj s' Bisca Mara pasi odgovara
Da me prosis ne bi posla za te
Haj da s' ozenis, aman, bih se
otrovala.
Pjeva o sahat kuli Fatime Kadune
Sarica u mahali Brankovac:
Hvalila se Sarica kaduna
U hamamu medju kadunama
Sagradit ce kulu u Brankovcu
I na kuli sahat od celika.
Nek' se cuje po cijelom Mostaru
Kako kuca sahat od celika
Jos da nije te Velez planine
Cuo bi se ravnom Nevesinju.
Culo bi se Gacku polju ravnu
Culo bi se Fazlagica Kuli
Kako kuca sahat od celika
Cuo bi ga Fazlagica Ibro
Po kucaju sahat od celika
On bi cuo jecaj srdca moga.
Polovina se predstavio ne samo kao odlican interpretator
pjesama nego i kao prenosilac hercegovacke muzicke narodne tradicije koja
svjedoci o vitalnosti tih pjesama iz sredine 19. stoljeca.
Narocito su zanimljive pjesme Kliknu vila sa vrha Porima i
Ali-pasa na Hercegovini, koje se zasnivaju na povijesnoj tematici i reflektuju
zbivanju toga doba u Hercegovini. U prvoj pjesmi naslucujemo plemensko
rivalstvo dvojice najuglednijih Hercegovaca Ali-pase Rizvanbegovica - stolackog
kapetana, mostarskog muteselima, hercegovackog vezira i Smail-age Cengica -
gatackog muteselima. Obje pjesme nesumnjivo ukazuju na raspolozenje onih
gradskih slojeva muslimansko - hercegovackog drustva povodom ubistva Ali-pase
1851. godine po naredjenju Omer-pase Latasa, samo u tom trenutku Ali-pasa je
tragicni junak narodne pjesme. Tragikom
Ali-pasinog lika ukazuje se cjelina koju cine ove dvije pjesme zajedno. To je
jos jedan dokaz kreativnog pristupa narodnoj lirici i njenom melosu.
Kliknu vila sa vrha Porima
Pa doziva Mostarskog vezira
Cujes li me Mostarski vezire
Cuvaj Stoca ne daj Pocitelja
Nit' Mostara ne ostavljaj sama
Vis' Mostara ljuta guja spava
Ljuta guja Cengic Smail-aga.
Ako bi ga guja probudila
Ni Saraj'vu ne bi lahko bilo
A kamo li svijetu niz Neretvu.
Takodje treba istaknuti pjesme
koje je interpretirao Himzo Polovina: Poletjela dva goluba i U Trebinju gradu
vel'ka zalost kazu, a obje ove pjesme je zabiljezio i naucio u poznatoj
trebinjskoj porodici Arslanagica jos pedeseth godina.
Pojedini muzicki strucnjaci iz
njegovog prebogatog repertoara narocito izdvajaju pjesmu "EMINA".
Valjda zbog toga sto je prava tipicna mostarska sevdalinka ili mozda zbog toga
sto ju je napisao mostarski poeta Aleksa Santic a, mozda sto je i Himzina
interpretacija najbolja.
Pored vrsnih pjevaca Mostara:
Avde Ombasica - Sice, Fadila Karica, Fatime Hadrovic - Cerkic, Mehe Zekica,
Ismeta Cumurije, Ekrema Duvnjaka, Ilijasa Delica - Mostarca, Vlade Vrece,
Hivzije Musica, Avde Cumurije, Stjepana Rosica - Scepe, Mehmeda Sefica - Mehe
Maestra, Sulejmana Repca, Sefkije Sehovica, Nusreta Cerkica, Nezira Bukovca i
mnogih drugih, on je bio najistaknutiji propagator narodne bastine i njenog
ocuvanja, uz poznate prikupljace Sevdu Katicu, Ismeta Cumuriju, Spasoja Beraka
- Spasu i Mustafu Trebinjca. Na njegovom repertoaru su se nasle i pjesme koje
su izvorna autenticnost sevdaha: Razli mjesec po Igmanu zrake i Dunjaluce,
golem ti si (pjesma o smrti brace Morica iz Sarajeva).
Himzo se zalagao da ocuva
izvornost narodne pjesme i cesto, da bi pribizio pjesmu vremenu u kojem je
nastala istu je interpretirao oblaceci muslimansku gradjansku narodnu nosnju.
Nije samo Himzo Polovina bio
autentican kazivac sevdalinki, bio je izvrstan prikupljac i interpretator
starogradske pjesme, ili, kako su je pojedinci zvali i malovaroske pjesme.
Otrgao je i jednu nasu
starogradsku pjesmu iz zaborava, a to je pjesma: U suton jedne proljetne noci.
Tu pjesmu je zabiljezio u Mostaru
(u gradskoj cetvrti Brankovac nazvanoj po Aliji Brankovcu iz starih vremena).
Svidila mu se i odmah je uvrstio u svoj repertoar. Kazao mu je autenticni
kazivac narodne pjesme koji je pjevao za svoju dusu i svoje drustvo Ante Kraina
- Tonco (znao je svirati i tamburu).
Ova pjesma kao i ostale
starogradske pjesme su rado pjevane u Bosni i Hercegovini, pa i u Mostaru, a
dokaz su sirokog dijapazona muzickog sadrzaja hercegovackih malovaroskih i
varoskih pjesama, od onih simbolicnog karaktera koje su nastale pod uticajem
ruralne muzicke tradicije. To je narocito vidljivo izmedju pjesama: Mila majko
salji me na vodu i Djevojka je zelen bor sadila. U ovoj posljednjoj se osjeca
uticaj Mediterana na nasu staru gradsku pjesmu:
Djevojka je zelen bor sadila
Bor sadila boru govorila
Rasti, rasti, moj zeleni bore
Da se tebi penjem u vrhove.
Da ja vidim sve nase gradove
Da ja vidim Ravne i Konavle
Da ja vidim Dubrovcane mlade
Da je vidim mojega dragana.
Da ja vidim sta moj dragi radi
Da li pije ili drugu ljubi
Ako pije nek' se ne napije
Ako ljubi nek' se ne zaljubi.
U jednom razgovoru sa Himzom,
rekao mi je da su mu najdrazi nastupi pred mostarskom publikom posto je smatrao
da ta publika ima ostre ocjenjivacke kriterije u kvalitetu izvedbe.
A na pitanje: koju pjesmu po
literarno - lirskoj vrijednosti posebno cijeni - Himzo je odgovorio: To je
pjesma Voljelo se dvoje mladih ili kako je narod nazva Zute dunje. Fatmu,
njenom dilberu oduzima bolest, a on ne moze da je shvati da bas za takvu ljubav
moze postojati prepreka. Odlazi da ispuni njenu zelju, da darom cak iz Stambola
joj zdravlje vrati. Ta njena zelja bila je posljednja, Fatmu neljubijenu
spustaju u mezar, a on ostaje sa vjecnom boli, usamljenoscu i odanoscu. Ova
pjesma je bila vrhunac njegovog pjevackog dostignuca.
Nakon njegove smrti, ponovo se
poslije maloga zatisja ona pojavljuje u filmu Kuduz (u reziji Ademira Kenovica)
u obradi Gorana Bregovica i izvrsnoj izvedbi - interpretaciji Davorina Popovica
i dozivljava zajedno s filmom veliki uspjeh i preporod, mada u drugom aranzmanu
i s drugim izvodjacima. Mnogi je pjevaci rado uvrstavaju u svoj repertoar. Ali
je Himzina interpretacija nenadmasna.
Himzo je dobio mjesto u to
vrijeme medju vrhunskim pjevacima bosanskohercegovacke pjesme i pjesme drugih
naroda koja se izvodila na sarajevskoj Radio stanici, uz Zaima Imamovica,
Safeta Isovica, Milu Petrovica, Vladu Mulica, Miletu Rajcevica, Dragoljuba
Lazarevica, Jozu Kristica, Ibrahima Ascerica, Muhameda Mesanovida - Hamica,
Sabahudina Kurta, Zekerijaha Djezica, Bozidara Ivanisevica, Milana Eterovica,
Nadu Mamulu, Izetu Selimovic - Bebu, Zehru Deovic, Zoru Dubljevic, Radmilu
Jagodic, Nadezdu Cmiljic, Slavku Petrovsku, Blagu Videc, Ruzu Baloh, Zumru
Mulalic, Muneveru Berberovic, Lelu Karlovic, Nedeljka Bilkica, Mehu Puzica,
sestre Sabljak, Huseina Kurtagica i mnoge druge.
U svoj repertoar je uvrstavao i
muslimanske obredne pjesme, te na pitanje: Sta mislis o tome, do sada
zapostavljenom dijelu nasega narodnoga blaga i da li u nasoj javnosti postoji
potreba za takvom pjesmom - odgovorio je: Mislite na nase pjesme koje se izvode
za mubarec dane, koje se izvode kao svecano pjevanje - ucenje mevluda u
dzamijama i pred dzamijama, sa munare... Kao djecak ja sam ih ucio i pjevao.
Narocito volim jednu koju i sada cesto pjevam... Dzudbi lutfil ja illahi...
Sem muzikalnog Himzinog oca i
majke, u porodici je za svoju dusu pjevusio i najmladji mu brat Muharem a brat
Mirza je svoj afinitet prema pjesmi ispoljavao sa svojim kolegama u mostarskom
KUD "Abrasevic", dok se Himzo nalazio u Sarajevu i duboko zagazio u estradne
vode i bio u zizi vrhunske popularnosti.
Profesor Dr Muhsin Rizvic je
zapisao: Mada u repertoaru Himze Polovine sve pjesme nisu prave sevdalinke, vec
ih ima koje su stvarane kasnije na njihovim tradicijama, njegovo pjevanje
produzava melanholicnu ljubavnu osjecajnost ove pjesme, izrazava njenu osobenu
atmosferu i aromu, oslikava likove njenih junakinja i junaka, u tjesnacima
duhovnih rasipanja i kidaja, iznosi njenu poetsku dusu, onu posebno sto je
umjetnicki oplemenjena ovakvim sazaljevanjem, postaje tu ne samo posrednik i
tumac, izvoran, vibranta i autentican, nego i umjetnicki subjekt koji svojim
izvodjenjem vrsi izbor po emocionalnoj srodnosti dajuci uz to pjesmi i dio
svoga vlastitog.
Himzo Polovina se istakao i kao
kompozitor muzike i teksta. Valja spomenuti pjesme: Otputovah u daljine, Nema
ljepse cure, Komsinica, Ehlimana, te pjesma za koju je komponovao muziku Jesi
li cula duso, Meni draga sitnu knjigu pise, Imam curu malenu i Lutaj pjesmo.
Cesto, ali smatram nepravilno, zapostavljeni su njegovi kompozitorski
kvaliteti, tako da su rijetko nalazili mjesta u programima nasih radija i
televizije.
Dr Himzo Polovina je imao i nesporazuma s ljudima na Radio
Sarajevu.
Slusaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina.
Trazili su ga i upucivali zalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da
nacin pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U
medjuvremenu, jedan savezni ziri, ocjenjujuci pjevace narodnih pjesama, dao je
visoku ocjenu Himzi Polovini, narocito isticuci njegov stil i afinitet prema
visim estetskim vrijednostima u sadrzaju pjesme. I ziri je kao i slusaoci bio
impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjecajno, zapjevao:
Nevjera je tuga golema na srcu...
Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, medju kojima:
Estradnu nagradu BiH i bivse Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne
i dijamantske ploce, diplome i mnoga priznanja koja je za zivota primio.
Veoma je zapazen bio u nastupima TV Sarajevo u serijalu:
Price o starim gradovima i u seriji Iz Kubinog vremena. I danas cesto gledamo
na TV ekranima reprodukcije njegovih veoma uspjesnih snimaka.
Osjecao se umornim i dalje je
pjevao:
Lutaj, pjesmo, kazi dragoj
Da sam tuzan i pun jada.
Lutao je pjesmom po selima i
gradovima, iako umoran. Prilikom njegovog posljednjeg koncerta, u Plavu (Crna
Gora) 5. avgusta 1986. godine, umro je od posljedica srcanog udara. U razgovoru
sa njegovim bratom Mirzom, ovaj mi je kazao: "Napisi i nemoj da zaboravis,
da je posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila "Emina" i da ga je
plavska publika vracala na bis da je otpjeva nekoliko puta te veceri."
Sahranjen je u groblju Bare u
Sarajevu.
Nakon smrti, Himzino muzicko
djelo ostaje jos popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuce presnimavaju
njegove muzicke materijale i emituju ih.
I tako poslije njegove smrti
pjesma njegova nije utihnula.
Ponosimo se sto je nas Mostarac i
budimo mu na svemu zahvalni uz pjesmu koju je rado pjevao:
Uspavat cu cvijetak uspomena
mojih
I sve zlatne case kad sam sretan
bio
Pa nek' mirno cvijetak u mom srcu
stoji
Na tom istom mjestu gdje sam tebe
skrio
I tada kad' jednom sklopim lomne
ruke
U grob cu ponijeti oblagosne
grudi
Pa kad' nocu cujes one sjetne zvuke
To zaspali cvijetak u grobu se
budi.
Stvaraoci literarno - muzickih
djela nakon Himzine smrti nastavljaju sa sevdalinkom. Takav jedan od stvaralaca
Hajrudin Hadzic - Hadzija iz Sarajeva za Festival narodne muzike "LUKAVAC
- 95" napisao je tekst i muziku za "Pjesmu o Himzi Polovini"
koju je veoma uspjesno izveo Andrija Stevanic. Pjesma je osvojila trecu nagradu
strucnog zirija te prezentujem njen tekst:
Pisao je Santic pjesme
O Mostaru i Emini
A ja ovu od sveg srca
Dragom Himzi Polovini.
Mladi vidar iz Mostara
U Bosni je gnijezdo svio
A pjesmi je i sevdahu
Ljubav svoju poklonio.
Pjevao je on iz duse
Pjesma mu je bila prava
U narodu on jos zivi (i zivjet ce)
I nema mu zaborava.
Mladi vidar iz Mostara
U Bosni je gnijezdo svio
A pjesmi je i sevdahu
Ljubav svoju poklonio.
No comments:
Post a Comment