SEVDALINKE: Iz muzičkog života stare Bosne (I dio). Izvor: Matija Murko: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Putovanja u godinama 1930-1932. Knjiga II. Zagreb: JAZU, 1951.

17 September 2011

Iz muzičkog života stare Bosne (I dio). Izvor: Matija Murko: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Putovanja u godinama 1930-1932. Knjiga II. Zagreb: JAZU, 1951.

Slika 34-5: Muharem Zećirović (radnik) iz Nove Varoši; Pjeva bosanske sevdalinke uz gusle.

Slika 55-4: Suljo Vretenarević, kafedžija iz Bijeljine. "Igra na saz, koji kod njega ima šest žica. Pjeva sevdalinke."
Slika 55-5: Osman-beg Salihbegović, bivši mecena guslara.

Slika 55-6: Bijeljina. Skupina muslimanske inteligencije. Sjede: Zaim-beg Zečević, danas vlasnik svratišta i kafane, kod kojega o Ramazanu pjevaju "guslači" iz Hercegovine i Osman-beg Salihbegović; Stoje: Učitelj Berberović i Tevfik-beg Bašagić, brat Safvet-bega Bašagića, učenjaka.

Slika 56-3: Kalesija kod Tuzle (prema Zvorniku): Ilija Ćetković, vlasnik i pratilac autobusa, po rodu Crnogorac, koji pjeva sevdalinke lijepim glasom...Vidljivo je želio da bude fotografiran...

Slika 61-4: Braća Ibrahim i Avdo Mašić iz Kladnja. Avdo pjeva sevdalinke i "ravne" uz šargiju (četvorostrunu tamburu), ali i junačke pjesme uz gusle.

Slika 61-5: Tamburica sa četiri žice (šargija) (Kladanj)

No comments:

DISCLAIMER

Sevdalinke Blog je neprofitni, nekomercijalni sajt namijenjen očuvanju i promociji sevdalinke kroz razmjenu arhivske građe, koja se može koristiti u edukativne i istraživačke svrhe. Materijali koji su postavljeni na Blogu su sakupljeni vlastitim istraživačkim naporima autora Bloga, te zahvaljujući pomoći i velikodušnosti drugih istraživača, poznavalaca i ljubitelja sevdalinke, te mojih prijatelja, čiji su doprinosi navedeni u zahvalnicama ispod odgovarajućeg sadržaja (posta).

Odabrani stihovi

„Bez obzira na muzičke osobine i formalno analiziranje, za mene sevdalinka postoji kao melodija odnosno auditivini fenomen tek onda kad ju zapjeva pravi pjevač. Dakle, ni slova, ni zvuk ni note, nego interpretacija, sevdalijski način pjevanja..." (Vlado Milošević, 1964).

"Pod grlom joj sjajna misečina,

Pod čelom joj do dvije zvizde sjajne,

Kosa joj je ko kad žito pada,

U pasu se hoće prilomiti,

Kad popivne, sav se svit osmihne...“

(Narodna pjesma o Bojičić Aliji; Skender Kulenović, "Ponornica", 1977.)

"Već godine 1912. čudio se jedan muslimanski pjevač u sjeverozapadnoj Bosni, da je moj aparat bez duše pjevao kao i on koji ima dušu..." (Mathias/Matija/ Murko, 1915.)

"O djevojko, ne kuni me mlada, proći ću se vina i rakije, pit ću tvoje suze iz očiju - suze piti, licem mezetiti..." (Alija Nametak, 1942.)

"Zvoni srce senabije, zvoni otesana jelovina, serdžada se suncu zamjerila: žarko sunce, ljepša sam od tebe!" (Ivan Lovrenović, "Prusac")

"Oj Boga ti, žalostna djevojko, ne pust' glasa do bijela dana, nek' se moja naveseli majka i sestrice kola naigraju i u kolu pesme napevaju" (Đenana Buturović, 1978.)

"Blaga nema do očinjega vida, draža si mi od očiju, draga" (Lirska narodna pjesma, Mak Dizdar 1966.)

"Ta naša narodna pjesma riše najrađe duboke dojmove i proživljavanje duše, bol srca, dert, sevdah. U svom jakom zamahu lomi ustaljene intervale pojedinih tonaliteta, mijenja dur s molom i mol s durom. Ritmička nit i melodijska isprekidana fermatima raznolikom mjerom, posve raspojasana, puna soka, snage i bujnog života. To je naša sevdalinka." (Fra Branko Marić, 1932.)

“Moji zemljaci, a posebno Hercegovci (a ja sam porijeklom iz Hercegovine) govore jezikom koji je zaista lijep. Na ovom prostoru nastale su dvije možda najljepše narodne balade “Omer i Merima” i “Hasanaginica”, izuzetne po jeziku, suptilnom i transcendentiranom.” (Meša Selimović, 1969.)

"Ne poznajemo naroda drugoga na svietu da je bio takim biedama, tolikim užasnim slučajevim i nevoljam i tako neprijaznim okolostajnostima izvržen i iskušan, kao nebogi narod slovinski; a ipak pokraj svie’ tih nemilih smećah i mnogostručnog u raznih prevratah trpljenja on ima, i svakad je pokazivao, u svojoj prirodi jednu božanstvenu iskricu, jedan dar osobiti - koga drugi naraštaj čoviečanski do danas u tako izuzetnoj mieri pokazao nije - pievati i u pievanja svoje događaje i svojih starih osobite čine slagati, s’ njima se uznositi, ter tako izvorna skladišta svojim preko viekovah potomcima vierno i neoskvrnjeno predavati.” (Ivan Franjo Jukić i Fra Grga Martić, 1858)