O "ravnom pjevanju", jednom od muzickih specifikuma naše sevdalinke, ostavio je zanimljivu bilješku ceški melograf, putopisac i slikar Ludvik Kuba koji je boravio u Bosni i Hercegovini cetiri mjeseca tokom 1893. godine i ostavio bogat i vrijedan zbornik naših narodnih pjesama. Svoje zabilješke objavljivao je u "Glasniku Zemaljskog muzeja" u Sarajevu u periodu 1906.-1910., a kompletan zbornik njegovih zapisa štampan je 1984. godine pod nazivom "Narodne pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine". ("Svjetlost", Sarajevo, 1984.)

Evo zanimljivog teksta koji je on napisao u predgovoru svoje zbirke sakupljajuci bosanske narodne pjesme širom Bosne i Hercegovine:

"Napjev, uvijek s drugim tekstom ima narocitu važnost za Bosnu i Hercegovinu. Sam narod ima mu ime. Zove ga 'na-ravno'.
Pripazimo na ovaj dijalog:

J a: Možeš li da mi ispjevaš neku pjesmu?
P j e v a c: Hoceš li da ti zapjevam "Banja Luko i ravnine tvoje"?
J a: Dobro, pjevaj.
P j e v a c: Ne moram ja pjevati, mogu ti samo kazivati, jer se pjeva 'na-ravno', a taj glas vec imaš.
J a: Koji je to 'glas'?
P j e v a c: Što ti ga je vec N. pjevao.
J a: Ništa za to, pjevaj samo.

Pjevac stane da pjeva i napjev je zaista veoma slican, skoro isti, kakav sam vec napisao. Tu melodiju zapisao sam vec u Sarajevu, i navedeni dijalog dogodio mi se vec na prvoj mojoj postaji u Trnovu.
Zatim, pak, svuda na svom cijelom putovanju, nailazio sam na istu melodiju (u razlicitim dakako varijacijama) istim imenom 'na-ravno', 'po ravnu' ili 'u ravan'.

Pitao sam zašto se taj 'glas' zove 'na-ravno'. Niko nije znao da rekne; samo jedno tumacenje su imali: da je to napjev najprirodniji, pri kojem može pjevac onako ravno od srca da zapjeva.
Uz to valja primijetiti, ako se na bugariji ili tamburici prati pjevanje, da je to pogotovo uvijek napjev 'na-ravno'.

U Doboju, pak, pa još negdje na drugom mjestu rekoše mi: "TA TO JE BAŠ JEDINI NAŠ BOSANSKI GLAS (istakao S.V.), svi su nam ostali došli kasnije sa tudincima."

To doduše nije istina. No zato je nepobitna cinjenica, da je ovaj izvoran napjev u Bosni i Hercegovini najrašireniji i najomiljeniji, da ima svoje ime, svoju tradiciju, i zato ga valja poštivati više od svih drugih napjeva, a i da ne bilo toga, da je neobicno svoj, oseban, karakteristican.

Po mojem mnijenju vrijedilo bi, da bude predmetom posebnog studija, posebno glazbene monografije. Dodajem da nijesam ove melodije niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dalmaciji, ni u Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji.
Mogu je, dakle, mirne duše proglasiti za cisto bosanskohercegovacki specijalitet."

Izvor: Ludvik Kuba: Narodne pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1984.