Search the Sevdalinke Blog

17 April 2010

Pjesme iz Bosne pjeva HIMZO POLOVINA. Zagreb: "Jugoton", 1969. (otisak: 16.09.1969.) (EPY-3637)


Pjesme i plesovi naroda Jugoslavije: Bosna. Zagreb: "Jugoton", s.a., LPY-62.*

Strana A:

  1. Stade se cvijeće rosom kititi - Himzo Polovina
  2. Bulbul pjeva okolo Mostara - Nada Mamula
  3. Biserka kolo - Hamdija Salković (frula) i duo harmonika Alajbegović-Petković
  4. Često mlađan prošetah kraj Drine - Zaim Imamović

Strana B:

  1. Trepetljika trepetala - Safet Isović
  2. Frulaško kolo - Zaim Imamović (frula) i Ismet Alajbegović-Šerbo (harmonika)
  3. Ječam žele Tuzlanke djevojke - Rade Mladenović
  4. Čije je ono djevojče - Nadežda Cmiljić (napomena: na ploči se nalazi snimak pjesme "Čija je ono djevojka malena" u interpretaciji Nade Mamule!)





* Ljubaznošću Mary Sherhart, Seattle, WA.

12 April 2010

Još nekoliko rijetkosti.*


Hamićeva posveta Zaimu.


Sa nastupa u Marakeshu, Maroko, 1969.


Zaim Imamović i Ismet Alajbegović-Šerbo u studiju Radio Sarajeva (oko 1949. god.)

Zaim Imamović sa jazz orkestrom "Gajreta", 1939.

* Privatni arhiv porodice Imamović. Ljubaznošću Damira Imamovića, Sarajevo.

11 April 2010

Jedna rijetka slika: Prvo Gajretovo pjevačko društvo iz 1905.*


* Preuzeto iz: "U novom vremenu. 110. godišnjica prvog bošnjačkog romana 'Zeleno busenje' Edhema Mulabdića". Autor izložbe i kataloga: Medhija Maglajlić. Sarajevo: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, 2008. Varijanta pjesme "Ječam žele Tuzlanke djevojke" je objavljena u Mulabdićevoj pripovjeci "Mazlum".

Njegoslav Dvorović: Hrvatsko narodno blago: Zbirka hrvatskih narodnih pjesama i pripoviedaka iz Bosne i Hercegovine. Senj, 1888. (II dio)*









* Ljubaznošću Medise Kolaković, Filozofski fakultet, Novi Sad.

06 April 2010

Rašid DURIĆ: HOMMAGE PJEVAČU SEVDALINKE BAJRI REDŽIĆU (1944–2004)*

Ovaj tekst morao sam napisati iz iskonske ljudske potrebe da njime odam moje poštovanje muzičaru, harmonikašu i pjevaču sevdalinki Bajri Redžiću! Još za njegova života. Tu je nukleus motiva nastajanja ovoga teksta. Opširnija studija o Bajri Redžiću napisana je dvije godine prije njegove smrti. Studija je, naime, trebala biti predgovor za knjigu Bajrom sakupljenih i notiranih sevdalinki i narodnih pjesama Cazinske krajine. Poslije iznenadne Bajrine smrti studiju sam skratio i sveo je na opis životnog puta i načina pjevanja sevdalinke Bajre Redžića. 

 Sa rahmetli Bajrom još jednom nam se naša poslovična bosanska nehajnost spram svojih vrijednosti poput bumeranga u pleksus vraća! Ili nam se, po ko zna koji put, sa svom svojom bošnjačkom oholosti ruga malograđansko saznanje da su tek na tabutu ili u mezaru - najbolji Bošnjaci! Abdulah Sidranova tvrdnja da će i on tek na tabutu biti u Bosni priznat – istinska je slika naše bošnjačke mizerije, mediokritetstva, bezgranične zavisti, oholosti i egoizma. U ovoj generalnoj ocjeni bošnjačkoga egoizma i neuvažavanja vrijednih, izuzetnih ljudi, brojni muzičari, posebice novokomponirane pjesme, mogu se prepoznati. Među njima su i brojni negatori muzičkih kvaliteta rahmetli Bajre Redžića.

 Glavni je motiv ovoga teksta da odam dužno priznanje i zahvalnost rahmetli Bajri Redžiću, koji je cijeloga svoga života nastojao da svojim muzičkim umijećem očuva tradicionalnu bosansku muziku, posebice njen umjetnički vrhunac – sevdalinku. Emocionalna vrijednost ovoga teksta je u njegovoj namjeri da još jednom podijelimo duboku tugu i žalost za Bajrom, s njegovim najbližima i njegovim prijateljima i poznanicima. I da se još jednom s njim, makar i mrtvim, pokušamo duhovno suobraziti, sastaviti, kroz sjetnu i zanosnu melodiju sevdalinke, u Bajrinom osobnom avazu, u njegovoj toplini i boji glasa. Da nam Bajrin avaz vrati trenutke intenzivnog življenja i proživljavanja bosanske muzike. 
 I u Bajrinom imenu, kao i u imenima brojnih Bošnjaka u zbilji, ostvaruje se sukladnost između nositelja imena i njegova stvarnog života. Bajro je naime rođen na Bajram, pa je stoga i dobio bajramli ime! Umanjenica od riječi "Bajram" je Bajro. Bajro je naime dokazao da je dostojan svoga imena: cijeli svoj život Bajro je naime ljudima oko sebe bio – "Bajram!" Veselio je i vedrio i sebe i vas dunjaluk oko sebe.
 Muzičke i jezičke vrijednosti sevdalinke uopće i sevdalinke u interpretaciji Bajre Redžića mnogi nisu svjesni. Sevdalinka je u bosanskoj i u Bajrinoj interpretaciji naša muzička prepoznatljivost u balkanskoj i u svjetskoj tradicionalnoj muzici, u evropskoj muzičko-kulturnoj baštini, u višestoljetnoj muzičkoj tradiciji, i na savremenoj folklornomuzičkoj sceni. Po melizmatskom bogatstvu i po muzičko-tonskoj slobodi i ukrašavanju, bosanska je sevdalinka uporediva s najboljim kreacijama soula i jazza. Jer i u sevdalinci, kao i jazzu, svaki izvođač zasebno izvodi vlastitu melodiju, pojedinačno na svom instrumentu, no u isti mah sastavljaju svi izvođači svoje melodije u jednu jedinstvenu, unisonu, melodijski neponovljivu (!) cjelinu. Muzička cjelina se sastaje, sastavlja unisonom pratnjom ljudskoga glasa – u svakoj sevdalinci vodećem ili prvom "instrumentu" kojem su svi muzički instrumenti podređeni. Ljudski glas je naime najsavršenije glazbalo! U sevdalinci – naročito! Ljudski glas mora biti vodeći, prvi u kompletnoj i u kompleksnoj izvedbi sevdalinke. Ljudskom glasu treba biti podređena muzička pratnja. A ne obrnuto, kako to biva u savremenoj tzv. novokomponiranoj i tzv. folk "muzici" – muzičkom kiču i muzičkom bastardu, koji već decenijama muti muzičku bistrinu sevdalinke i starovaroške pjesme. Upravo takvo izvođenje sevdalinke imali smo u interpretaciji rahmetli Bajre Redžića: prvo glas i njegova koloratura, a tek u pozadini – tiho i diskretno melodijsko saobražavanje ljudskoga glasa s instrumentalnom pratnjom, u Bajrinu slučaju – s harmonikom. 
 Slušajući sevdalinku u Bajrinom tembru i sugestivnom avazu, uvijek sam bivao prožet najfinijim, najtanahnijim stanjima duha, istovremeno ispunjen i zanosom i nekom neodređenom čežnjom, melanholijom do tuge. Osjećanje zanosa, emfaze i neke neodređene sjete u meni su bili spojeni, neodvojivo srasli jedno s drugim, kao nokat s mesom. Bajrin je avaz u meni porađao i životnu radost i životnu tugu. Oba osjećanja u jedinstvu. Neodvojiva. Pored boje i topline Bajrina glasa, bitan uzrok takvom emocionalnom proživljavanju sevdalinke jest u Bajrinom posvećenom, gotovo ritualnom izvođenju svake sevdalinke ponaosob. Za Bajru je naime svaka sevdalinka, svaka njena riječ, svaki njen muzički valer - jedan zaseban svijet! U taj svijet – bajni, romantični, starobosanski i orijentalno-islamski, Bajro se cijelim svojim duhovnim i emocionalnim bićem unosi. Njemu se predaje, s njim se duhovno i osjećanjima spaja. I mi zajedno s njim tonemo in extasis! Dok pjeva sevdalinku, Bajro svaki njen ton i melizmatski preliv emocionalno duboko proživljava. Pred našim živim očima Bajro se "troši". I što se više "troši", tim više iz sebe isijava emocije zanosa, čežnje, klonuća, nade i radosti. Sva ta stanja s neodvojivo-pomiješanim ushićenjima i sjetom i nas obuzimaju i zahvataju, vodeći nas iz tona u ton ka katarzi, duhovno-emocionalnom prosvjetljenu i razgaljenju.
 Mnogo je bilo i mnogo će biti dobrih izvođača sevdalinke. U Bosni – zemlji ćeifa i meraka – dobra pjesma se oduvijek umjela s poštovanjem i s pažnjom slušati. Ali i pjevati. Onaj koji ne umije pjevati, treba da umije makar slušati – riječi su Bajre Redžića! U Bosni – zemlji sevdaha – uvijek je bilo i dobrih pjevača i slušača dobre pjesme. Ono što je međutim u muzičkom svijetu rijetko, a što smo imali u Bajrinoj ličnosti, jest činjenica jednako kvalitetetnog pjevačkog i sviračkog umijeća. Dva talenta koji su jednako zanosni i vrijedni, rijetko se susreću u jednoj ličnosti, u jednom muzičaru. Bosanci, Krajišnici posebno, nisu zapravo svjesni ovih Bajrinih dvaju umijeća. U njega je muzička amplituda, potom toplina, nježnost i glasovna mehkoća izvođenja sevdalinke porediva najboljim izvođačima sevdalinki našega vremena – Himzi Polovini, Emini Zečaj, Kseniji Cicvarić, Hašimu Muharemoviću, Nedžadu Salkoviću, Zekerijahu Đeziću, Safetu Isoviću, Zehri Deović, Bebi Selimović, Nadi Mamuli, Zaimu Imamoviću ... Napisah da je Bajrina interpretacija po kakvoći porediva navedenim umjetnicima glasa i sevdalinke. To međutim ne znači da je jednaka po vrsnoći. Ali je svakako po kvalitetu njima blizu. Kakvoća, posebno boja glasa i uopće način izvođenja sevdalinke svakog od njih, jedinstveni su i neponovljivi. Po osebujnosti glasa svakog izvođača zapravo se sevdalinka prepoznaje. Po izvođaču, odnosno po glasu se sevdalinka pamti. I u svijetu muzičara i kod slušatelja sevdalinke. Određene sevdalinke "pripadaju" određenim izvođačima. Za glasovno umijeće izvođenja sevdalinke treba posjedovati ne samo glasovno-muzičko urođeni talent već ga treba godinama brusiti. To je morao i Bajro Redžić: od dječaštva u Banja Luci i tokom cijeloga života, Bajro je svaki dan po nekoliko sati prstima "prebirao" po svojoj glasovir-harmonici, njenu melodiku svojem glasovnom umijeću podešavao, tako usavršavao svoj muzički talenat ustrajnim vježbanjem. 
 Pjevanje Bajre Redžića izaziva vilovito stanje duha i duše koje u sebi u isti mah nosi i iz sebe isijava i zanos, i radost i sjetu duše koja je oteščala u žudnji za sevdahom – nasušnom potrebom svakog od nas. To stanje duhovno-duševno, koje sevdalinka u nama isijava, otimlje se rječju "uhvatiti". Jer svaka sevdalinka, ili bolje reći svaka njena melodija, porađa drugačije i neponovljive emotivne treptaje i duševna stanja. Sevdalinku zapravo svako od nas različito proosjeća, proživljava. Isto kao i ljubav. Riječi su preslabe i pretanke da se u njima izažme emfaza i sjajna raskoš osjećanja i duševnoga stanja koje u nama sevdalinka pobuđuje. Onaj koji to nije raspoznao, sam je ostao osiromašen i oštećen za bitnu dimenziju vrijednosti življenja. A ta je vrijednost u izazivanju radosti koju u nama dobra muzika porađa. Radost je ljudska najsuštinskija potreba, suštinski izraz ljudskosti. Nasušna potreba našega življenja i osmišljenja života kojoj kroz sevdalinku dospijevamo.
 
 Životni i muzički put Bajre Redžića nalik je putu mnogih bosanskih dječaka koji su, zahvaljujući majčinoj brizi, vlastitoj upornosti, i strahu od bijede (!) – uspjeli da svoj talenat razviju. Društvena potpora je i u Bajrinom životu marginalno utjecala: po njoj bi Bajro ostao izučeni limar s monotonim porodičnim životom u Banja Luci, eventualno u Cazinu. Bajro je naime rođen 1. XI 1944. u Polju kod Cazina, a odrastao i školovao se (osmogodišnju školu i limarski zanat) u Banja Luci, u kojoj je s majkom živio između 1945. i 1965. U četranestoj godini Bajro ulazi u muzički život uključujući se u Banja Luci u hor RKUD "Vaso Pelagić", kojem je bio dirigent afirmirani horovođa Branko Smiljanić. Kod njega Bajro Redžić uči notni sistem, pjeva u horu, postepeno i samostalno uči vokalno pjevanje. Prvi put samostalno nastupa kao pjevač sevdalinke 1958. u hotelu u Sanskom Mostu. Po Bajrinom pričanju (kojeg sam zapisivao u dva navrata u septembru 2002. i 2003) njegova je majka Džehva imala presudnu ulogu u oblikovanju radnih navika – bitne Bajrine karakterne crte – koja je Bajru decenijama krasila. Džehva je naime od Bajre tražila stalni rad i vježbu na harmonici. Majka mu je kupila prvu harmanoniku kada je Bajro bio dječak – godine 1961. U dobu kada se sve, pa i muzika, najbrže u svijest upija i uči. Bila je to zelena "Melodija" s 48 basova. Prvo poduku sviranja harmonike Bajro prima od Miloša Kopanje i Danila Kopanje u Banja Luci. Prvo Bajrino slušanje i divljenje ljudskom glasu – najsavršenijem glazbalu – jest zavičajnoga izvora: Bajro naime svojim višedecenijskim muzičkim iskustvom tvrdi da je njegova komšinica iz djetinjstva, iz Polja kod Cazina – Đula Dedić, rođena Redžić (koju je često iz Banja Luke posjećivao i slušao kako pjeva) najbolja pjevačica u doba njegove mladosti, da je bolje pjevala od njega! Vjerojatno je svoj gen pjevački Bajro naslijedio u porodici Redžić u kojoj se umijeće dobroga pjevanja prenosi sve do danas.
 U Banja Luci je Bajro više bio samouk u učenju nego što je bio podučavan. Tomu je bio razlog da njegova mati – radnica u banjalučkoj Tvornici duhana – nije mogla plaćati privatne učitelje. Bajro međutim uporno i sistematski samostalno vježba, radi, uči muziku. Svoj prvi kruh zarađuje svirajući i pjevajući u kulturnim društvima i u kafanama u Banja Luci. Sluša autentično pjevanje sevdalinke (ovdje nazivane i ravnom pjesmom od akademika Vlade Miloševića) od njenih najboljih pjevača u to vrijeme – braće Hamdije i Hakije Karabegović, Raseme Katane, Halime Haskić. Notni sistem Bajro je usvojio pjevajući u horu "Vaso Pelagić" u kojem je naukovao učenje harmonike. Kupovao je prve ploče snimljenih sevdalinki uz pratnju saza, i sa njih učio, oponašajući najbolje sazlije toga vremena – Dr. Hašima Muharemovića, Muhameda Mešanovića – Hamića i druge. Od svojih učitelja zapisivao je note, katkad i kriomice, pa ih vježbanjem kod kuće usvajao.
 Od 1963. sve do početka rata 1992. Bajro je profesionalni muzičar. Svira i pjeva u Mačvi, potom u Sremu, Bačkoj, Banatu. Upoznaje starogradsku i romsku muziku, muziku Vranja. U Erdeviku upoznaje Bratu Pavlovića, preko njega tamburaše Janike Balaša. Dospijeva u Sarajevo u kojem ostaje od 1967. do 1981. U to vrijeme Sarajevo je odnjegovana muzička sredina u kojoj se Bajro najviše muzički razvija, učeći od vrsnih orkestralnih harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerbe, Jovice Petkovića i Spase Beraka. Notni sistem je i dalje učio posredovanjem klarinetiste Josipa Maleševca. Umijeće pjevanja tj. školovanje glasa najviše uči na Radio i TV-e Sarajevu kod Joze Penave, po Bajrinoj ocjeni kod vrsnog kompozitora, kojeg su pjesme jednako vrijedne najboljim sevdalinkama. Jedna od takvih je napr. Gledala sam sa prozora u izvrsnoj izvedbi Silvane Armenulić. Ili možda još bolja Jozom Penavom (!) komponirana pjesma Da sam ptica, pa da imam krila – po muzičkoj amplitudi jednaka vrhunskoj sevdalinci. 
 Početkom sedamdesetih na Radio Sarajevu Bajro sarađuje s poznatim izvođačima sevdalinke Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Zehrom Deović, Muharemom Serbezovskim, Sabahudinom Kurtom, Božidarom Ivaniševićem, Ismetom Krcićem, Nedeljkom Bilkićem. Na Radio Sarajevu nastupa u emisiji Bazar, urednika Nedjeljka Opančića. Na TV-e Sarajevu prvi put nastupa krajem osamdesetih u Meraklijama urednika Vehida Gunića. Na redu su brojna gostovanja u Bosni i širom Jugoslavije, koncerti u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji i Njemačkoj. Imao je Bajro čast da u Karađorđevu krajem sedamdesetih bude pozvan da sevdalinku svira Josipu Brozu Titu. U isto vrijeme Bajro povremeno svira na Radio Sarajevu, pjeva i svira u kultiviranijim kafanama, dakako ne samo sevdalinku već i šansonu, šlagere i valcere. Sve do poziva za profesionalni angažman u hotelu "Sedra" nad Unom sedamdesetih godina. U "Sedri" kod Cazina Bajro radi od kraja osamdesetih kao profesionalni muzičar sve do početka rata 1992. Njegova crna dalapa "učestvuje" u ratu, na ratnim linijama 510, 511 i 603. brigade. Po završetku rata, TV Bihać snimljene su prve video snimke sevdalinke s Bajrom uz Unu 1998, potom u studiju TV Bihać, na moju inicijativu, uz našu zajedničku prezentaciju sevdalinke u bihaćkom TV studiju u maju 1999. 
 U narednim godinama gost Bajre Redžića u hotelu "Sedra" bit će vrsni šansonjer, pjesnik, kompozitor i pjevač iz Zagreba Arsen Dedić. Slijedi u Cazinu zajednička priredba Safeta Isovića i Bajre Redžića. Zatim niza afirmiranih pjevača s Bajrom Redžićem. Dolaze novi pozivi između 2001. i 2003. iz TV Sarajevo: Bajro na svoj originalni način izvodi dotada nepoznate sevdalinke u emisiji Meraklije. Slijedi novi video snimak sevdalinki s dvadesetak pjesama u trajanju od oko 45 minuta. Ovaj vrsni muzičar svoje umijeće decenijama prenosi na mlade talente, podučavanjem djece. Možda će se iz Bajrinih đaka "ispiliti" makar jedan, njemu približan po umijeću. Pored talenta, tomu je, međutim, pretpostavka razvijanje dviju bitnih osobina karaktera koje krase cijeli život Bajre Redžića: radna disciplina, kontinuirani rad i vježbanje, zatim urednost u življenju i sabur.
 Bajro po svojem načinu sviranja bio blizu kvalitetu sviranja najpoznatijim, možda najboljim bosanskim harmonikašima – Ismetu Alajbegoviću Šerbi i Omeru Pobriću. I Bajro je naime umio iz svoje dallape, zapravo iz samoga sebe, "izvući" dušu sevdalinke, svaki njen valer u naše uho, nenametljivo, udjenuti. Poznato je da je harmonika za sevdalinku neadekvatan muzički instrument. Jedino je uz pratnju saza (ili violine) moguće ostvariti idealno susretanje, melodijsko uljepšavanje i muzičku harmonizaciju ljudskog glasa i instrumenta. Toga je Bajro Redžić bio decenijama svjestan. Ovo je saznanje rezultiralo da je u njegovom sotto voce pjevanju, pjevanju ispod glasa, tiho, gotovo prigušeno, moguće sevdalinku prosjećati u svom njenom raskošnom melodiziotetu. Stotinama godina i danas postoje izvrsni sazlije koji su u isti mah i jednako kvalitetni pjevači poput Dr. Hašima Muharemovića, Dr. Mehmeda Gribajčevića, Muaza Borogovca i drugih. Unikatni su, međutim, muzičari – harmonikaši koji su u isti mah vrsni pjevači sevdalinke poput Bajre Redžića. Bajro je Redžić dostojan po svojem umijeću pjevanja da kao harmonikaš bude poređen s najboljim sazlijama. S druge strane brojni su interpretatori, pjevači, čije je umijeće pjevanja sevdalinke bolje od Bajrina umijeća. Niko od njih, međutim, nije u isti mah i vrstan izvođač, pjevač i tako savršen instrumentalist – pratitelj svoga pjevanja na harmonici. U Bajrinom je slučaju vokalni solist po kvalitetu jednak instrumentalisti. Oba su talenta neodvojiva, srasla u Bajrinu slučaju jedan s drugim kao nokat s mesom. Njih nije ni moguće odvojeno proživljavati, no jedino u njihovu jedinstvu, kroz uvijek originalan, Bajri Redžiću svojstven avaz i melos proosjecati i uživati. 
 Svako je Bajrino izvođenje sevdalinke jedan ritual koji je sastavljen od finih i nježnih tonskih preliva, s koloraturom i emotivnom toplinom u glasu. Sve to ujedinjeno u slušatelju izaziva fine duševne treptaje i zanose koji završavaju katarzom, istinskim ganućem, prosvjetljenjem, oplemenjenjem. Možda je tomu razlog da je Bajro Redžić decenijama nalazio svoj rahatluk i životni smisao upravo u sevdalinci. Njemu je muzika nadomještala i nadomjestila materijalne stvari koje njemu nisu bili smisao. Bajro nikad nije previše žudio za materijalnošću. Time su se odlikovali mnogi umjetnici – bohemi u koje je Bajro Redžić spadao. Svoj je credo Bajro našao da pjesmom rahati, vedri i veseli i sebe i oko sebe.
 Danas kada spominjemo i oživljavamo Bajru Redžića, ovog izuzetno skromnog umjetnika, nismo svjesni njegove zasebnosti i vrijednosti, njegove rafinirane duše muzičara i čovjeka, njegova umjetničkog talenta i altruizma u višedecenijskom njegovanju starobošnjačke tradicionalne pjesme. Altruizma koji graniči sa samozaboravom. Bajro je naime unazad trideset godina bio živi bunar više hiljada u njemu "pohranjenih" pjesama. Prema svjedočenju muzičara prof. dr. Refika Hodžića Šerbe, Bajro Redžić je u memoriji nosio blizu pet hiljada pjesama: svaku od njih mogao je momentalno "iz glave" izvesti, otpjevati. Kakva memorija i pamćenje! Moja saradnja s ovim izuzetno skromnim čovjekom, pjevačem, sviračem i melografom počela je sredinom osamdesetih godina kada sam mu iz Arhiva i Muzeja Bosanske krajine u Banja Luci kopirao i slao muzičko blago koje je pedesetih i šezdesetih po terenu bilježio i melografski obrađivao akademik Vlado Milošević. Saradnja je intenzivirana krajem devedesetih u Banjaluci, potom poslije rata u više navrata u Bihaću i u Cazinskoj krajini. Tako smo dospjeli do ideje o objavljivanju knjige – hommagea čovjeku i muzičaru Bajri Redžiću. Smrt nas je Bajrina, međutim, pretekla. 
  

Napomena: Ovaj tekst je hommage Bajri Redžiću i sevdalinci pisana je u ljeto i u jesen 2003. Znatno proširena verzija teksta je trebala biti predgovor za knjigu Sevdalinke i pjesme Cazinske krajine koje je Bajro Redžić zapisao i notirao posljednjih godina. Iznenadna smrt Bajre Redžića 25. XI 2004. pretekla nas je i bila je brža od naše nakane objavljivanja knjige. 

* Ljubaznošću prof. dr. Rašida Durića, Bochum, Njemačka. Tekst je prethodno objavljen u časopisu "Muzika", 2008. god.

03 April 2010

Miodrag A. Vasiljević: Jugoslovenske narodne pesme iz Sandžaka. Po pevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja. Moskva: "Muzljika", 1967. (VI dio)*










* Kopija ove raritetne knjige (štampane u 330 primjeraka) ljubaznošću Mary Sherhart (Seattle, WA, USA) i Steve C. Shadle (University of Washington Libraries, Seattle, WA, USA). Zahvaljujem!
By courtesy of Mary Sherhart & Steve C. Shadle (Seattle, WA, United States of America).

Ludvík Kuba: Slovanstvo. Praha, 1927. (II dio)*









Ve svých zpěvech. Sborník písní všech slovanských národů s původními texty a českými překlady. Písně jihoslovanské. VI. Bosensko-hercegovské. Praha: Hudební Matice Umělecké Besedy.

* Ljubaznošću Jurij Wuschansky, Njemačka.