Search the Sevdalinke Blog

31 January 2007

O nekim poznatim sevdalinkama, I dio

ALAJ-BEG SE NA JEZERO SPREMA
Alaj-beg se na jezero sprema,
Da ulovi utvu zlatna perja!
Neko mu se sa jezera javlja:
«Ne strilaj me, beže, Alaj-beže,
nisam vila da imam krila,
neg' djevojka, koja gleda momka!»

Evo zanimljive priče koju je o porijeklu ove sevdalinke zabilježio Husaga Ćišić:
«Na primjer, ova pjesma koju ću vam sada otpjevati ima svoj duboki smisao i svoju istoriju, a naoko je bezazlena. Tiče se nekog Alaj-bega Ajanovića i lijepe kćeri siromašnog ribara i njihovog slučajnog poznanstva. Alaj-beg se rado vozao po jezeru u kajaku. Djevojka ga je iz svog skloništa posmatrala i kako je on bio mlad i lijep, ona se zagleda u njega. Ali, kako da mu se predstavi? Ta misao joj nije iz glave izlazila. Narod kaže da ženski šer znade biti teži od šejtanskoga, a to će reći da žena znade biti dosjetljivija i od samoga djavola. Lijepa ribareva kći odluči da upeca momka koji joj nije dao mira. Ona je već davno doznala da ima naročitu privlačnu silu i daj joj ljudi podilaze upravo zbog njene ljepote. A, da li će isto biti i sa mladim begom? Nije bila sigurna da će ga očarati ako mu se pokaže u siromašnim prnjama, pa odluči da mu se pokaže u Evinu kostimu!
Uz obalu jezera nalazile su se ogromne naslage kamenja medju koje se moglo uroniti samo s morske strane i medju kojima je imala sklonište. Prema tim naslagama u jezeru se nalazila jedna ogromna stijena koja je stršila uvis, a sve to došlo joj je kao naručeno.
Jednog lijepog dana ona otpliva na stijenu. Tu rasplete zlatne kose do peta, zaogrnu kosama tijelo da joj ga sunce ne bi opalilo i tu ostade da čeka. S nekom je sigurnošću računala da će on doći! I on se, zbilja, pojavi. Ona ga pusti da joj se primakne, onda se, kao bajagi, iznenadjena njegovom blizinom brzo podiže, začas se zagleda u njega, zatrese zlatnom kosom, baci se naglavce u vodu, otpliva prema svom skloništu i iščeznu pod stijenama!
Čim se od prvog iznenadjenja malko pribra, mladić instinktivno zavesla prema mjestu na kojem je neznanka iščezla. Uze ispitivati obalu. Izidje iz čamca da nadje ulaz medju stijene gdje je neznanka iščezla, ali njegovo nastojanje ostade bez uspjeha. On je, medjutim, sam sa sobom razgovarao, pitajući se ko je to mogao biti?
Da je vila – veli – u gori bi bila, ili bi se poslužila zlatnim krilima, pa bi tamo odletjela. A da je utvara, sjeknula bi kao oko i, jednostavno, iščezla! Medjutim, jasno sam vidio nagu ženu sa zlatnim kosama. Vidio sam kako se bacila u vodu, kako je doplivala do obale. Ko bi to mogao biti? Kako ne nadje nikakva odgovora, on sjede u čamac i odveze se kući. Ali mu to nije dalo spavati cijele noći. Zato se pri osvitu ponovno nadje na mjestu na kojem mu se jučer prikazala neznanka. Vrljao je cijeli dan po jezeru da vidi neznanku, no bez uspjeha. Dodje na misao da bi neznanka mogla biti ona utva zlatna perja, koju niko nije vidio, ali koja živi u narodnoj fantaziji i koju narod u pjesmama spominje!
Idućeg dana Alaj-beg se pojavi na jezeru naoružan do zuba da ulovi neznanku. Kad ga cura iz skloništ opazi kako se strjelicom u ruci zvjera na sve strane, ona mu se iz skloništa javi:
Ne strilaj me, beže Alaj-beže,
Nisam ja, ni vila, ni utvara,
Nego sam djevojka koja gleda momka!
I u tome je, eto, sva zagonetka! Ovu je zgodu naš narodni genije s nekoliko zgodnih poteza opjevao i ovjekovječio.»
Izvor: Husaga Ćišić: Mostar u Herceg-Bosni. «Preporod», Mostar, 1991., str. 214-215.


DA JE MENI LEĆI, UMRIJETI
Da je meni, lale moje, leći, umrijeti,
Umrijeti, lale moje, smrti ne vidjeti!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
Da ja vidim, lale moje, ko bi me žalio,
Ko žalio, lale moje, za koliko dana!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
Babo žali, lale moje, nedjeljicu dana,
Seja žali, lale moje, tri nedjelje dana!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
Dragi žali, lale moje, godinu dana,
Crna majka, lale moje, žali dovijeka!
Rodilo voće, dragi me hoće,
Majka me ne da, ja joj pobjegla!
(Zabilježio Husein Bašić)

Evo bilješke koju je o ovoj pjesmi ostavio naš poznati književnik i sakupljač usmenog blaga Husein Bašić:
«Nedavno sam ponovo čuo ovu pjesmu, iako mogu reći da njena melodija nije nepoznata mome uhu. Čovjek koji je pristao da mi je kaže u pero zove se Omer Toskić, rodom je iz Pljevalja, iako kad sam se danas raspitivao o njemu, niko nije mogao da se sjeti ko je Omer Toskić. Jedan je tvrdio svojom glavom da takav u Pljevljima ne postoji! Svejedno, bio Omer ili ne, ja sam tu pjesmu zapisao. Nešto kasnije našao sam je u Vasiljevićevim i Šahinpašićevim pjesmama objavljenim u Moskvi.
U tom pitomom i laganom ritmu začinjenom refrenom «lale moje» i nešto dužim natpjevom «Rodilo voće, dragi me hoće, majka me ne da, ja joj pobjegla!» - djevojka kazuje svoju želju da bi voljela da umre, ali da smrt ne osjeti, da bi potom vidjela ko će je i kako žaliti.
Ostavićemo ovog puta gradaciju bola za umrlom djevojkom, to koliko je ko žali, i zadržaćemo se na prva dva stiha u ovoj pjesmi:
«Da je meni, lale moje, leći, umrijeti,
umrijeti, lale moje, smrti ne vidjeti!»
Kad čovjek umre i njegov svijet nestaje, što će reći da ima toliko svjetova koliko i ljudi. Baš tako. Nikad više taj i takav svijet nijednom drugom čovjeku neće biti pred očima, ni u njemu.
Umrijeće taj svijet i ostaće njegovo grubo lice da opet od njega svako stvara svoj svijet. I tako u beskraj. Namjerno zanemarujem ostale stihove iz ove pjesme koji nijesu bez vrijednosti. I namjerno okrećem njen slijed: da li bi se i poslije smrti svijet činio takvim kakvim ga na umrlom času ostavljamo?
Ova pjesma svojom neobičnošću iskače iz uobičajenog «reda stvari», čak i u onom dijelu gdje gradacija ne ide k dragom, već k majci, kao biću od čijeg smo srca otkinuti. Njena se misao vraća prapočetku i materinstvu, iskreno proživljenom iskustvu koji se ne dâ zavesti trenutkom ljubavne strasti, čega gotovo i nema u drugim narodnim pjesmama.»
Izvor: Husein Bašić: Može li biti što bit' ne može: lirske narodne pjesme iz Sandžaka. Pljevlja, 1988., str. 234-235.

HASAN-AGA NA KULI SJEĐAŠE
Hasan-aga na kuli sjedjaše,
Vjernu ljubu na krilu držaše:
«Vjerna ljubo, pravo da mi kažeš,
triput si se udavala mlada,
koji ti je najmiliji bio?»
«Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Prvi put sam sa pašićem bila:
U pašića dosta pusta blaga.
Dosta blaga, ostalo mu pusto,
Al' me alčak ženski milovaše!
Drugi put sam za bekrijom bila.
U bekrije nigdje ništa nejma,
Samo jedna sedefli tambura,
Sitno kuca, tiho mi pjevaše,
Al' me alčak muški milovaše!
Treći put sam za tobom, Hasane,
Sa tobom sam dva sina rodila.
Kad bi' čula za bekriju svoga,
Dva bi' sina za muštuluk dala,
A pašino zlato svo prodala,
Pa bekriji za akšamluk dala!»

Po pjevanju Emine Zečaj uz saz

Evo bilješke koju je o pjevanju ove lijepe sevdalinke ostavio prof. Dušan Nedeljković na simpoziju na kojem je, medju ostalim temama, bilo riječ i o čuvenoj «Hasanaginici»:
«Počećemo onom novom 'Hasanaginicom' koju sam, budi uzgred rečeno, prvi put čuo i naučio od bosanskohercegovačkih učitelja i pesnika Avda Karabegovića i Osmana Đikića, koji su za vreme aneksione krize u Bosni i Hercegovini gostovali neko vreme u Srbiji, pa i kod mojih roditelja i u društvu rado recitovali svoje i pevali uz tambure bosanske i hercegovačke narodne pesme medju kojima i onu koja je danas poznata i pevana u gotovo celoj Jugoslaviji i koja počinje stihovima:
Hasan-aga na kuli sjedjaše,
Vjernu ljubu na krilu držaše...
A nastavlja se:
Triput si se udavala mlada...
Neočekivanim Hasanaginim pitanjem koga je od triju muževa «najviše voljela», a završava sa raspevanom lirskom pričom o drugačijoj, a uvek krasnoj svojoj ljubavi sa svakim, ali najvišoj i najvećoj sa drugim svojim mužem «ludim bekrijom» koji -
Sem tambure nigdje ništa nema...»

Izvor: Dušan Nedeljković: «Hasanaginica u razvoju savremenog narodnog stvaralaštva». U: «Rad XXI Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije (SUFJ)». Čapljina, 17.-21. septembar 1974. Sarajevo, 1976., str. 299-305.

KAD MORIJA MOSTAR MORIJAŠE

Kad morija Mostar morijase,
sve pomori i staro i mlado,
i umori majci Ibrahima.
Zao joj ga u groblje kopati.
Vec ga kopa u zelenu bascu.
Svako ga je jutro ob’lazila,
Jedno ga je jutro dozivala:
“Je l' ti tvrdo, Ibro, bez duseka?
Je l' ti nisko bez brusa-jastuka,
je l' ti zima bez kumas-jorgana,
jesu l' teske tahte lavorove?”
Iz mezara nesto progovara:
“Nije, majko, tvrdo bez duseka,
nije nisko bez brusa-jastuka,
nije zima bez kumas-jorgana,
nit’ su teske tahte javorove,
vec su meni guje dodijale:
oci piju, u percin se kriju!
Kun’, majko, Omera berbera
Koji mi je percin ostavio!
Kazi, majko, mojim jaranima,
sto gledaju, nek’ ne varaju,
jer su teske djevojacke kletve!”

Po pjevanju Hašima Muharemovića uz saz


Ova balada kazuje o teškoj pošasti (u obliku kuge) koja je pogodila Mostar 1731. godine, u sklopu velike epidemije kuge koja je pogodila cijelu Bosnu i Hercegovinu u periodu 1730.-1732. Nusret Omerika navodi da je Mostar pogodilo čak pet velikih epidemija kuge i to prva 1508. godine, a posljednja u periodu 1813.-1818. godine. Medju najvećima je bila i ona iz 1731. godine. Prema tradiciji, te 1731. godine je u Mostaru na Velikoj tepi iznikla vriježa od karpuze, da se razvila i dala svoj plod, ali da se i plod sasušio, jer ga nije imao ko ubrati! Takodjer postoje vjerodostojni historijski podaci koji pokazuju da su zaista prelijepe mostarske bašče pretvarane u hareme, jer mejite nije imao ko da ukopa.

Treba napomenuti da postoji još nekoliko lijepih mostarskih balada sa motivom «morije» (kuge).
Izvor: Nusret Omerika: Opjevana pošast: Motiv morije (kuge) u narodnim pjesmama o Mostaru. «Most», br.110-111 (21-22), 1999.


KOLIKA JE ŠEHER BANJA LUKA

Kolika je šeher Banja Luka,

S kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima po ašika svoga,
Samo Fata trides't i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana,
Sve se cure poudaše redom,
Samo Fata osta neudata!

Izvor: Hamid Dizdar: Sevdalinke: Izbor iz bosanskohercegovačke narodne lirike. Sarajevo, 1944.
U svom romanu «Na Drini ćuprija» Ivo Andrić govori o sudbini Avdagine Fate iz Veljeg Luga: «Avdaga ima pet odraslih i poženjenih sinova i jedinicu kćer, koja je poslednja i tek dorasla za udaju. Za tu njegovu kćer Fatu zna se da je neobično lepa, u svemu na svog oca. Pitanjem njene udaje bavi se kasaba i pomalo cela okolina. Oduvek je kod nas tako da po jedna devojka u svakom naraštaju uđe u priču i u pesmu svojom lepotom, vrednoćom i gospodstvom. Ona je onda za tih nekoliko godina cilj svih želja i nedostižni uzor; na njenom imenu se pale mašte, oko njega se rasipa oduševljenje muškaraca i plete zavist žena. To su ta izuzetna bića koja priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina. Ova Avdagina kći bila je na oca ne samo likom i izgledom, nego i bistrinom i rečitošću. To su znali najbolje momci koji su se na svadbama i sastancima pokušavali da je jevtinim laskanjima ili smelim šalama pridobiju ili zbune. Zato se u pesmi o Avdaginoj Fati (o takvim izuzetnim stvorenjima pesme niknu odnekud same!) pevalo:
Mudra li si, lijepa li si,
Avdagina Fato!
Tako se pevalo i govorilo u kasabi i oko nje, ali je bilo vrlo malo njih koji su imali hrabrosti da zaprose devojku sa Veljeg Luga. A kad su i oni svi redom bili odbijeni, oko Fate se brzo stvorila praznina, onaj krug divljenja, mržnje i zavisti, nepriznavanih želja i zluradog iščekivanja koji redovno okružuje stvorenja sa izuzetnim darovima i izuzetnom sudbinom. Takve ličnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a iza njih umesto ostvarenih života ostane da živi pesma ili priča.»

KOLIKA JE POD MOSTAROM CERNICA
Kolika je pod Mostarom Cernica,
Još je veća Efičina avlija,
S kraja na kraj djul-beharom procvala,
A na sr'jedi senabija jabuka,
A pod njome od sedefa šćemlija,
Tude sjedi hadži Jusuf Efica,
Na krilu mu Kovagina Fatica...

Sličnu varijantu tumači Beba Selimović; Varijantu zabilježio Ludvik Kuba u Čapljini 1893. godine.

Evo nekoliko podataka o lokalitetu Cernice i junake ove pjesme – Hadži Jusufu Efici:

Cernica – malo selo u gatačkom polju;
Prema historičaru Nasufu Fazlagiću u Cernici kod Gacka u istočnoj Hercegovini je još u XIV stoljeću postojala carinarnica, trg i dubrovačka kolonija. Vjeruje se da je mostarski lokalitet Cernica dobio ime po Hadži Memiji rodom upravo iz gatačke Cernice. Hadži Memija je izgradio kuću i džamiju prije 1600. godine na mostarskom lokalitetu. Tu su džamiju kasnije dorađivali Hadžiomerovići – otuda naziv Hadžiomerovića džamija.
U mostarskoj su Cernici, među ostalim familijama, živjele i Efice – među njima i hadži Jusuf Efica, koji je živio krajem XIX i u prve dvije decenije XX st.

[Izvor: Ismet Ćumurija. Čuvene Efice iz Cernice. Most [NS] 2000; 130 (41)].

Pjesme o Eficama bilježio je i Alija Nametak od bošnjačkog muhadžira u Turskoj – Hatidže Sirćo-Čerić, inače porijeklom Mostarke. Evo te varijante:


KOLIKA JE SVA MOSTARSKA CERNICA

Falio se žuti limun kraj mora
Ima l' iko danas lipši od mene?
Sva gospoda šerbet pije od mene,
I ja znadem da ga piju bez mene.
Nije šerbet već studena vodica,
Pokraj vode od sedefa šćemlija,
Na šćemliji hadži Jusuf Efica!

Izvor: Alija Nametak: Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana. Sarajevo, 1970.

Bilješke stranih putopisaca o sevdalinci

FERDO HEFEL (1894.)

Evo dijela bilješke o pjevanju sevdalinke koju je ostavio hrvatski putopisac Ferdo Hefela, koji je proputovao Bosnu 1894. godine, na putu za Carigad. Bilješku je objavio prof. Munib Maglajlić.

«Boraveći u Sarajevu, Hefele je posjetio ljetnu bašču na Bembaši i tom zgodom slušao pjevanje uz instrumentalnu pratnju petočlanog «sastava», čiji bi se repertoar mogao označiti kao tursko-bosanski, jer je putopisac dugo čekao dok mu se pružila prilika da pjesmu i zabilježi, budući da su prethodne – zbog nepoznavanja turskog jezika – bile nerazumljive: «Za malo eto ih petorica ide, koji gusle, koji bajs, a jedan na drveni obod napeo valjda janjeću kožu, pa se u živ čas stvorila glazba uz pjesmu, i bez nje. Što su ti ugodnici muhamedanski pjevali, nas dvojica nismo dakako razumjeli, ali mora da je bilo na tursku glatko sladjano, dok su mladi begovi toliko povladjivali onu dosta hrapavo pjevanu pjesmu.

Ja sam željno čekao, da čujem barem jednu pjesmu, koji bi razumio, i dočekao sam te zabilježio:

«Kad ja podjem na Bentbašu,

I povedem lipo janje za sobom,

Sve od jada i žalosti,

Ne bi li ju vidio?!

Ona bila u djul-bašči pod ružom;

Iz maštrafe cvijet zalijeva:
Mavi sumbul i alkatmer,

Pa ružicu rumenu.»

Posjetivši Vrelo Bosne, Hefele je zatekao na teferiču jedno muslimansko društvo, a poznatu sevdalinku – čije je pjevanje dolaskom svoga društva prekinuo – takodjer je zabilježio: «Pri izvoru Bosne bilo je za našega dolaska jedno muhamedansko društvo na teferiču, pa čim opaziše nas, stale se bule dizati i u duvke kukuljiti, nedokrajčivši svoje pjesme:

«Večerajte, mene ne čekajte,

Ja sam dertli, večerati neću,

Ja sam sita, bijela kruha neću;

Ja sam gasna, hladne vode neću!»

Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo, 1991., str. 29-31. Putopis Ferda Hefelea objavljen je 1895. u Zagrebu.

ALEKSANDAR F. GILJFERDING (1858.)

Evo vrijedne bilješke o pjevanju naših narodnih pjesama na dvoru Hamza-bega Rizvanbegovića u Stocu, koju je ostavio Aleksandar F. Giljferding putujući po Bosni i Hercegovini sredinom XIX stoljeća. Nažalost, Giljferding nije zabilježio nikakve podatke o pjevanim pjesmama niti njenim izvodjačima.

«Dolaskom starog Muslimana s tamburom otpočeo je koncert. Tambura (nešto poput naše balalajke) obljubljen je instrument bosanskohercegovačkih Muslimana. Stolački umjetnik udaraše neobično revnosno treščicom po četiri njene piskave metalne žice. To je proizvodilo jednolik, i istinu da kažem, za naš sluh neharmoničan zvuk. Ali je Hamza-beg slušao s uživanjem. Na momente bi se zanosio kakvom osjećajnom ljubavnom pjesmom, ponekad bi se i smijao uzvikujući: Aferim! kada bi se u pjesmi kazivalo nešto smiješno.

Zapitali smo Hamza-bega da li često sluša pjesme.

'Svaku veče – to mi je razonoda.'

'A da li igraju pred vama?'

'Dešava se i to.'

'Kakve se pjesme pjevaju kod vas?'

'Najviše ljubavne...'

Izvor: Munib Maglajlić: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo, 1991., str. 17-18. Inače je Giljferdingov putopis preveden na bosanski i štampan u Sarajevu 1972.

HENRIK RENNER (1896.)

Njemački putopisac Henrik Renner ostavio je obiman zapis sa svoga putovanja po Bosni i Hercegovini krajem XIX stoljeća. Njegov je putopis obogaćen brojnim ilustracijama i fotografijama koje danas zasigurno imaju veliku vrijednost. Na više mjesta, Renner se osvrće na lirski narodni izraz stare Bosne, govoreći pohvalno o našoj narodnoj pjesmi. On također na više mjesta govori i o porijeklu nekih narodnih pjesama poput čuvene pjesme «Mehmed-paša tri cara služio». Evo dijela njegovog zapisa o našoj lirskoj narodnoj pjesmi i ašikovanju:

«Jedan od najljepših običaja, koji je po svoj prilici ostao iz kršćanskoga doba, to je ašikovanje. To je isto kao u Nijemaca u austrijskim i bavarskim zemljama ono postajkivanje pod prozorom, pa makar da ovdje rijetko biva pod prozorom, već obično kod tarabe, stvar ostaje ista. «Adet» je da se u petak ili ponedjeljak turske žene i djevojke u većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Kada bude akšam, onda se vrate i sada nastane po baščama, na kapidžicima ili pred mušebcima život ispodtiha. Kada je dan za ašikovanje, smije mladić svojoj znanici, koju je možda vidio samo kao djevojče, dok se nije još krila, učtivo da pridje i da joj se stane lijepo udvarati. To se čini tako sramežljivo i nježno, da se moraš čuditi muhamedovcu zbog te pristojnosti. Sve je ašikovanje u sasvim tihom šaputanju, poljubiti se skoro ni ne mogu, te jedino ako strast predje svaku granicu i priječi im se, da se uzmu, ugovori se otmica, koja je tu uobičajena, ali već skoro nestaje.

Uz ašikluk čuju se slatke ljubavne pjesme, koje ne zaostaju za naljepšim zvucima zapadnjačkim. Narod u Bosni, makar da je vjerom rascjepkan, u ljubavnim pjesmama nije razdijeljen, jer ženske ljubavne pjesme iste su u muhamedovaca i u kršćana. Uopće južni su Slovjeni bogati pjesmama. Epika im doduše ima slabe promjene, radnja obično pada ili se sasvim rasplinjuje, no lirsko je blago divno. Epske pjesme, što ih bosanski guslari recituju stranim napolu pjevuckavim glasom i osobitim ritmom, pričaju o svakidanjem životu i o junaštvima; pobjede i porazi na široko se opisuju, ali nikakvo veselje ne uzdiže srce pjevačevo i nikakva ga tuga ne mori. Sasvim je to drugačije u narodnoj lirici. Ne bi skoro ni povjerovao, da je to mirisavo cvijeće niklo na onom istom polju.

Vragoliju, patetsku strast, razuzdano veselje, slatku melanholiju, junački prkos i srdačnu odanost: svaku žicu čovječjega srca zna lirika da pogodi svojim slatkim melodijama. Kako sama govori djevojka u bosanskoj muhamedanskoj pjesmi:

Oči moje, oči sokolove,

Ko vas gleda, sit se ne nagleda!

Osman-agi vi ste najmilije!

Al' govori Osmanova majka:

«Nemoj bulo, ljepoto djevojko,

nemoj lice bijelit' ni rumenit',

nemoj mamit' mojega Osmana!

Otići ću u goru zelenu,

Sagradiću od borova dvore,

Zatvoriću u dvorove Osmana!»

A djevojka odgovara:

«Samo idi, majko Osmanova!

Oči su mi oči sokolove,

Otvoriće od borova dvore,

Osman-agi mene će dovesti!»

Izvor: Henrik Renner: Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko. Preveo: Isa Velikanović. Sremska Mitrovica, 1900.

Munib Maglajlić: Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić


* Hamdija Šahinpašić (1914-2003) (slika ljubaznošću gospodina Harisa Prolića)


Iz pjevačeva života i djelovanja

Hamdija Šahinpašić, rođen 1916. godine u Pljevljima u Novopazarskom sandžaku, jedan je od posljednjih živih i djelatnih baštinika u tradicijskom lancu bošnjačkog usmenog pjesništva. Šahinpašićev repertoar čine pretežno lirske te one nešto duže pjesme koje se uobičajeno imenuju kao balade i romanse. Po svemu, Šahinpašić je zapravo svojevrstan pjevački fenomen, jer je znao i pjevao stotine pjesama, ne samo na bosanskom nego i na turskom pa i albanskom jeziku. U zenitu svoga pjevačkog umijeća – kada je imao četrdesetak godina – Šahinpašić je posjetio u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu crnogorskog etnomuzikologa Miodraga A. Vasiljevića i u nekoliko dana mu otpjevao – u cijelosti ili samo početke – preko tri stotine pjesama, koje su snimane na magnetofonsku vrpcu. Tako je nastala zbirka od tri stotine pjesama koja je, dvojezično i sa notnim zapisima, objavljena u Moskvi 1967. godine, čiji bosanski naslov – donesen naporedo sa ruskim – glasi: Jugoslovenske narodne pesme iz Sandžaka. Po pevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja . Nažalost, kako je etnomuzikolog Vasiljević umro prije nego što je obavio pripreme za objavljivanje ove zbirke, taj su posao nastavili njegova kćerka Radmila (udata Petrović) sa svojim studentima, ne upotpunivši tekst pjesama (od kojih se u zbirci u brojnim primjerima nalaze samo početni stihovi), sa vrlo čestim greškama u transkripciji teksta i napjeva. Šahinpašićeva zbirka nije do danas doživjela svoje drugo, popravljeno izdanje. Bezuspješni su bili svi pokušaji da se to učini u vrijeme dok je pjevač još bio u snazi i koliko-toliko svježeg sjećanja. Razlog je bio hronični pjevačev strah da će se njegovih pjesama dokopati estradni umjetnici, a zatim načiniti nevjerodostojne, komercijalne snimke, što se u ograničenom obimu i dešavalo, usprkos pjevačevom posvemašnjem oprezu. [1] U međuvremenu, od Vasiljevićeva snimanja do u najnovije doba, sa Šahinpašićem su obavljali razgovore i snimanja brojni etnomuzikolozi, književni historičari i teoretičari (od toga i neki iz Amerike i Japana), ali ovaj pjevač nije nikome poklonio svoje potpuno povjerenje. Ovaj osvrt dio je veće cjeline i sažetak brojnih susreta i rada sa Šahinpašićem u nizu godina, ali je i on u znaku njegove do danas nepromijenjene odluke da se nikome ne povjeri do kraja.

Čuvar tradicije pjevanja u porodici Šahinpašić bila je majka Šerifa, koja je – osim za pjesmu – imala izrazit dar i za različite ručne radove. Majka Šerifa nije mogla u najužoj porodici prenijeti svoje veliko znanje i umijeće kada je riječ o pjesmama na žensko dijete jer je rađala i podigla samo mušku djecu: pet sinova, od kojih je Hamdija bio najmlađi. Zbog teškog oštećenja vida Hamdija je u ranom djetinjstvu, ali dovoljno odrastao da bi mogao pamtiti pjesme, mjesecima morao nositi zavoj na očima. Tako je bio upućen da se stalno nalazi u majkinom društvu, a kako su joj – i zbog ručnog rada, i zbog pjesme – često dolazile žene, a i ona išla u komšiluk, dječak Hamdija bio je često u prilici da sluša pjesme, i one su mu se urezivale u sjećanje. Tako je Hamdija od sve braće zapamtio najveći broj pjesama i umio ih je najljepše pjevati. Porodični čuvar tradicije, majka Šerifa, nalazila je za potrebu da u nizu navrata nedvojbeno označi svoga nasljednika riječima: “Ti, Hamdija, najljepše pjevaš!”

Širenju Šahinpašićeva repertoara značajno je doprinijela okolnost da je on, pohađajući medresu (srednju vjersku školu), proveo nekoliko godina u Skoplju, gdje je uz nove pjesme na bosanskom (od bošnjačke zajednice koja je živjela u tom gradu), naučio i one na turskom i albanskom. Konačno, za uobličavanje profila ovog pjevača od trajne, dugogodišnje i (nekoliko)decenijske važnosti bila je okolnost da je on iz djetinjstva izašao sa trajnim oštećenjem vida, te je bio odsudno upućen na slušanje i pamćenje, što je bitno uticalo na zaokruživanje njegove pjevačke ličnosti.

Šahinpašićeva porodica bila je jedna od onih koje su se nakon austrougarske okupacije 1878. godine iselile iz Bosne, našavši utočište u Sandžaku, koji je do završetka Balkanskih ratova (1912) ostao pod osmanskom vlašću. Tako je porodica Šahinpašić, sklona pjesmi, značajno proširila svoj pjevački repertoar u novoj sredini. Uza sve izneseno, Hamdija Šahinpašić svoj će pjevački repertoar konačno uobličiti došavši u Sarajevo kao četrdesetgodišnjak, u vrijeme svoje pune pjevačke snage.

I. LIRSKE PJESME, BALADE I ROMANSE Lirske pjesme

Od preko tri stotine pjesama zabilježenih od Hamdije Šahinpašića najveći dio spada među ljubavne, što odgovara i omjeru u usmenom lirskom pjesništvu općenito. Tematsko-motivski raspon Šahinpašićeva lirskog repertoara pokazuje znatnu razuđenost i raznolikost, a moguće ga je podrobnije pratiti posredstvom nekoliko skupina, u kojima se pjeva o čežnji osamljene drage ili dragog, o momcima ili djevojkama (kojima se izriče pohvala), o vragolastoj djevojci (ili momku), o vedrom ljubavnom nadgovaranju, o ljubavnom susretu, o ljubavnom rastanku te o iznevjerenom dragom ili dragoj.

Među ljubavnim pjesmama u Šahinpašićevu repertoaru desetak sadrži lokalna obilježja pljevaljske i sarajevske sredine. Tu su najprije dvije pjesme-pohvale pjevačevu rodnom gradu, i to u nominaciji kojom je ovaj grad nazivan tokom osmanskog razdoblja – Taslidža. Prva od njih razvija zapravo temu čežnje za dragim i samo se prvim stihom-okvirom odnosi na Pljevlja: “Po Taslidži pala magla (...)” Isti je slučaj i sa drugom pjesmom, bekrijskom pohvalom dragoj – Po Taslidži popala je tama. Već pjesma Izvir voda izvirala ima izrazitija lokalna obilježja. U razvijanju teme nadmetanja momaka oko djevojke, nakon spominjanja Džimove mahale, slijedi zazivanje žitelja mahala Musluk i Moćevac, na kojem je poenta, jer mladići iz ove gradske četvrti, koja je opjevana u još tri Šahinpašićeve pjesme, odnose pobjedu, tj. odvode “lijepu momu”, skrivenu u “šarenom sanduku”. Usredsređenje na lokalitet Moćevac predstavlja pjesma Moćevčiću, mali Carigrade , iz čijeg se prvog stiha dade naslutiti živopisnost ovog gradskog kvarta stare Taslidže. (Inače, ovaj se stih-okvir za zbivanje koje će uslijediti susreće još u pjesmama o Užicu te o sarajevskom kvartu Ćemaluši.) Razvijajući temu borbe djevojke koja, prijeteći bijegom, traži da je puste onom za kojim ona žudi, ova je pjesma zapamtila neku Ćirkovića Magdu, koja je bila na glasu zbog svoje ljepote. Od pjevača je zabilježeno kazivanje o tome da njegova majka, kao vjerodostojan čuvar tradicije, nije htjela mijenjati tekst svoje pjesme, nakon što su djevojke sa drugim imenima ušle u ovaj tematski okvir, kao nova lica koje je donijelo novo vrijeme. Posebno je upečatljiv prvi dio pjesme u kojem se, nakon opisa mahale Moćevac, imenuje ljepotica koja je navela usmene lokalne pjesnike da je opjevaju:

Moćevčiću, mali Carigrade,
dok bijaše, dobar li bijaše!
Kroz tebe se proći ne mogaše,
od ćoškova i od mušebaka,
od momaka i od đevojaka,
od ljepote Ćirkovića Magde...

Pet pjesama iz Šahinpašićeva repertoara sadrže sarajevska lokalna obilježja. Prva – Kolo igra nasred Sarajeva – u razvijenom okviru, razgovoru sestara, izriče pohvalu nekom Babić Ahmed-begu, momku mlađe od sestara, kojeg ona ne da ni za ponuđeno “pola Sarajeva”. U drugoj je zapamćen sarajevski ašiklija Salih-aga Turnadžija, opjevan kao Šećer Salih-aga, kojeg majka prekorijeva zbog njegove pretjerane darežljivosti prema djevojkama. Šećer Salih-aga izrastao je u bošnjačkoj usmenoj lirici u razvijen lik ašiklije i ženskara, kao što se slično, na planu uobličenja ženskih likova, dogodilo sa gizdavom Hanom Pehlivana, vezanom za živopisno Hlivno. [2] O njegovoj omiljenosti kod djevojaka, čiji je savremenik u vrijeme momkovanja bio, uvjerljivo svjedoči već i njegov, sa imenom srasli nadimak “Šećer”, o kojem je sačuvana jedna ljupka djevojačka pjesmica. Inače je Šahinpašićeva inačica sevdalinke o Šećer Salih-agi u svojoj osnovi razgovor majke i sina, koji se brani od prigovora da je pravi rasipnik kada su u pitanju djevojke:

Majka kara Šećer Salih-agu:
“Što god steče, sve đevojci dade!”
“A šta sam joj, mila majko, dao:
tri fesića biserom kićena,
dvije dibe, četiri kadife,
i dva ćurka kunom postavljena,
i tri pasa, da je užeg stasa!”


Izrazita sarajevska lokalna obilježja čuva također pjesma Kolika je Abuhajat jalija , koja je zapamtila djevojku iz roda Dženetića, koja je u Šahinpašićevoj inačici imenovana kao Hajrija. Prostranstvo avlije uz Dženetića kuću upoređeno je sa Abuhajat jalijom – “abu hajat”: voda života, vrelo neumrlosti – kako se nazivala jedna zaravan na brežuljku pokraj Miljacke, u blizini Kozje ćuprije, nedaleko od Sarajeva. Ova Šahinpašićeva sevdalinka ulazi u krug pjesama kojima su opjevane pojedine djevojke iz Dženetića roda. Najstariji zapis pjesme sa ovim sadržajem načinio je Ludvík Kuba u Maglaju još davne 1893. godine. Za razliku od Kubine te varijante Alije Bejtića, koje u opjevanim ljubavnim zgodama pamte i momke, od kojih su neki i historijski utvrđene ličnosti, Šahinpašićeva pjesma u svojoj je osnovi lirska slika usredsređena na opis djevojke koja u vrtu zalijeva cvijeće:

Kolika je Abuhajat jalija,
još je veća Dženetića avlija,
tu se šeće Dženetića Hajrija.
U Hajrije vrlo tanka havlija,
u ruci joj od biljura maštrafa,
iz maštrafe tri cvijeta zaljeva:
bijel amber i alkatmer i ružu.


Sarajevskom sevdalinkom može se smatrati i Šahinpašićeva pjesma koja je zapamtila Mujagu Zlatara, prijatelja i bliskog saradnika Husein-kapetana Gradaščevića, “Zmaja od Bosne”. Govoreći o Zlatarovoj privrženosti Gradaščeviću u burnim zbivanjima u Bosni tridesetih godina XIX stoljeća, Safvet-beg Bašagić to zgusnuto obuhvata opaskom kako je Mujaga s Husein-begom dijelio u vrijeme uspona – slavu, a za vrijeme progona – nevolju. [3] Nakon poraza bošnjačke vojske kod Zlog Stupa u Sarajevskom polju (1832.), prebjegao je Husein-kapetan s pratnjom na austrijsku teritoriju, gdje je bio zatočen. Odatle su – po sporazumu Austrije s Portom – prevedeni u Zemun, a zatim sprovedeni u Carigrad, gdje je Gradaščević – vjerovatno otrovan – iznenada umro, a Mujaga Zlatar bio protjeran u Anadoliju. Izdržavši kaznu progonstva, vratio se u Sarajevo, gdje je umro 1863. godine. [4] Kao i u drugim varijantama, i u Šahinpašićevoj pjesmi Mujaga Zlatar zapamćen je u slici vesele bekrijske družine, do koje se dolazi preko rasprostranjenog okvira usmene lirike – buđenja zaspale djevojke.

Konačno, peta Šahinpašićeva pjesma koja čuva sarajevska lokalna obilježja u osnovi je pohvala momcima, imenovanim kao Ahmed, Mehmed i Mujo. Kao sarajevsku ovu pjesmu označava spominjanje lokaliteta Bjelave, čije su zelene bašče i studena vrela opjevane i mimo ove sevdalinke.

Osim onih sa lokalnim obilježjima pljevaljske i sarajevske sredine, u Šahinpašićevu repertoaru nalazi se desetak pjesama koje su nastale kao odjek povijesnih zbivanja, bilo da se u njihovu sadržaju iskristaliziralo iskustvo niza naraštaja bilo da su potaknute pojedinim značajnim historijskim događajima ili djelovanjem pojedinaca u proteklim razdobljima. Među takva dešavanja, koja su se ponavljala na graničnim područjima kod niza naraštaja, spada praksa nasilnog prevjeravanja, nastala kao posljedica zarobljavanja u bezbrojnim sukobima te upadima i poharama sa obje strane negdašnjih granica. Pjesma Štono cvili u Mramorju gradu zapamtila je prije svega ukupnu praksu prošlih vremena, makar se u pjesmi imenuje junakinja (“begova Emina”), koju protiv njezine volje prevode u drugu vjeru. I pjesma Odmetnu se odmetnica Mara sažima također iskustva niza naraštaja, iako je riječ o ženskom hajdučkom harambaši, koju oni koji su je zarobili nagovaraju da se odrekne svoje vjere, što Mara, po cijenu života, smjelo odbija. Svakako se na isti način kao i prethodne dvije može promatrati i pjesma Beg Ali-beg ićindiju klanja , kojom je zapamćena praksa odlaska Bošnjaka na daleka ratišta, na vojnu za sultana, a pjesma o kojoj je riječ jednim svojim dijelom također je pohvala znamenitim bošnjačkim feudalnim porodicama: Atlagićima, Fejzagićima, Brankovićima i Sijerčićima. Prostonarodno naivan odjek austrougarske okupacije Bosne (1878) predstavlja kratka pjesma, uobličena rijetkim stihom četrnaestercem – Sultan sjedi te plače (...) Pjesma Sav se asker na Gacko oprema zapamtila je poznatog bošnjačkog feudalca Smail-agu Čengića, i to u jednom od brojnih pokreta osmansko-bošnjačke vojske na potezu od Gacka prema Mostaru. Pjesmom je ujedno izrečena pohvala ljepoti mostarskih djevojaka, na što Smail-aga skreće pažnju svojoj unuci, Dedaginoj Ruvi. Sličan pokret osmansko-bošnjačke vojske na istom prostoru, nekoliko godina kasnije, zapamtila je petnaesteračka pjesma Koliko je Nevesinjsko ravno polje široko . Riječ je o pohodu Omer-paše Latasa na Crnu Goru, pri čemu su složene historijske okolnosti – u kojima jedan bivši austrijski bjegunac i s razmjerno svježi obraćenik u islam predvodi kazneni pohod protiv svojih bivših istovjernika – sažeto uhvaćena u kratkom i upečatljivom nadgovaranju Latasa sa knjazom Danilom.

Pjesma Zaplakala Šećer Đula , koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku odbranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju. Kada su Rusi uz pomoć Rumuna uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a ruski knez Nikola, u znak priznanja, viteški je ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada. Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju. U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine. Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao “na vjeru” iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni. U rusko-turskom ratu i odbrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša. Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, “kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne” [5] .

Pjesma Kad mašina iz Mostara dođe odnosi se na vrijeme borbe za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka u vrijeme austrougarske vladavine Bosnom, s početka XX stoljeća, čiji je glavni protagonist bio opjevani “Džabić efendija”, tj. Ali Fehmi ef. Džabić (1853-1918), jedan od posljednjih pisaca na arapskom jeziku među Bošnjacima, koji je obavljao dužnost mostarskog muftije i bio profesor na mostarskim medresama. Austrougarske vlasti iskoristile su Džabićev tajni odlazak u Carigrad sa saradnicima, pa su mu zabranile povratak u domovinu. Džabić je tada izabran za profesora klasične arapske književnosti na Istanbulskom univerzitetu i ostao je živjeti u Carigradu, gdje je i umro. Na stvarnoj činjenici Džabićeva prisilnog odsustvovanja iz domovine, usmeni pjesnik je ispleo priču o njegovoj ženidbi u tuđini, koja je onda u pjesmi bila razlogom spora sa suprugom, nakon njegova navodnog povratka kući. Konačno, na isto razdoblje odnosi se i posljednja pjesma u ovoj skupini – Kad mašina kroz Travnik maršira – koja je zapamtila pogubni požar u Travniku 1903. godine, izazvan iskrom iz lokomotive, kada je izgorio velik broj kuća u ovom gradu.

Balade

U Šahinpašićevoj zbirci nalazi se sedam usmenih balada, koje ravnomjerno pokrivaju tematski raspon bošnjačke balade općenito, a koje pjevaju o djevojci ili momku zle sreće, o smrću rastavljenim dragim, o ojađenim roditeljima te o sukobima u porodici. Najkraća od tri pjesme iz prve skupine je kratka balada koja na jezgrovit način kazuje o umirućoj djevojci kod koje se svekolika žal za životom stekla u bolnu čežnju za “kataninom mladim”. [6] Druga pjesma iz ove skupine pjeva o zlosretnoj sudbini “katmer Kane”, koja se utapa u nastojanju da pregazi Moravu. Dirljivi sadržaj o jednom prekinutom životu, u kojem je kristalizirana bolna životna zbilja brojnih sličnih primjera djevojaštva koje je potresno završavalo okićenom grobnom humkom, uobličen je prozračnom jednostavnošću simetričnog osmeračkog stiha. [7] Kao i prethodna, i treća balada iz ove skupine radnjom je lokalizirana na Moravu i vjerovatno je do Pljevalja stigla posredstvom bošnjačkog stanovništva koje je – nakon uspostavljanja srpske kneževine – bilo protjerano u Bosnu i Sandžak. Opet je plahovita Morava uzela žrtvu, zla kob pogodila je ovog puta mladog momka, sirotana, kojem maćeha tek treće godine dolazi na grob, gdje zatiče prizor čija nam simbolika ostaje nepoznata: paunicu sa “šestoro paunčadi”. [8] Balada o smrću rastavljenim dragim – Mujo gleda u mahali Ajku – spada među najduže pjesme u Šahinpašićevu repertoaru. Inače, sa svojih sedamdesetak stihova, Šahinpašićeva inačica spada među kraće primjere pjesama kojima je u bošnjačkoj sredini, u bezbroj varijacija, uvijek nanovo uobličavana svjetski rasprostranjena tema nesretnih zaljubljenika koji smrću zapečaćuju svoju ljubav. Usporedbom Šahinpašićeve varijante sa nizom zabilježenih pjesama o nesretnim dragim u bošnjačkoj sredini pokazuje se da ona sadrži gotovo sve motive koji čine sižejni model ove privlačne teme, tj. motiv nametanja sinu izbora nevjeste, motiv susreta nevoljnog mladoženje u ložnici sa neželjenom nevjestom, motiv smrti nevoljnog mladoženje, motiv smrti drage te motiv istovremenog sahranjivanja nesretnih zaljubljenika.

Tematskoj skupini pjesama o ojađenim roditeljima pripada balada Rodi majka do devet sinova [9] , koja je u osnovi odjek nekog od pomora kuge, koji u prošlosti Bosne nisu bili rijetki. U ovom okviru obično se pjeva o stradanju jedinka u majke, koji onda – kao i sinovi u Šahinpašićevoj pjesmi – bude ukopan u blizini, u “zelenoj bašči”. Šahinpašićeva se pjesma i u daljnjem slijedu motiva poklapa sa baladama o smrti jedinka u majke: mati svakodnevno oblazi grobove sinova i iz razgovora sa njima saznaje da im nisu teške ni “javor-tahte”, ni suvaldžije – anđeli koji, po islamskom vjerovanju, ispituju umrlog u grobu nakon sahrane – nego kletva djevojačka. U skupinu pjesama o ojađenim roditeljima spada i balada Sjalo bi, sjalo, jarko sunašce [10] . Tema na smrt osuđenog Ibrahim-bega, koji – sprovođen na vješala – izgovara posljednje riječi u znaku brige za djecu, ostavljajući ih u amanet bratu, bila je privlačna za usmeno prenošenje. O tome svjedoče brojne varijante zabilježene u dugom razdoblju u raznim krajevima Bosne, a u Šahinpašićevom primjeru i u Sandžaku, kao i činjenica da se ova balada još i danas pjeva. Pjesma koja kazuje o potresnom trenutku opraštanja od djece na smrt osuđenog, i to u času kada je suočenje sa smrću i odlaskom neizbježno, morala je ostati na usnama pjesnika i pjevača, koji su njezinu dirljivu jednostavnost, u neznatnim promjenama, baštinili do naših dana.

Konačno, posljednja, sedma balada iz Šahinpašićeva repertoara pripada skupini pjesama sa temom sukoba u porodici, i to onim koje pjevaju o spriječenom rodoskrvnuću. Šahinpašićeva pjesma uključuje se u niz zabilježenih inačica koje oblikuju postojan sižejni model, a kazuju o osujećenom rodoskrvnuću između brata i sestre. Prepoznavanju brata i sestre u ložnici za mladence, čime se nehotični incest sprječava u posljednji trenutak, prethodi u sačuvanim varijantama unekoliko različit tok zbivanja. U najvećem broju pjesama zaplet započinje smrću oca, iza kojeg ostaju nezbrinuta djeca, od kojih onda brat i sestra – u Šahinpašićevoj varijanti Ali-paša i Hercegovka Fata – prelazeći različit životni put, na kraju završavaju kao mogući mladenci, nesvjesno idući ususret rodoskrvnuću, koje u posljednji čas ipak bude spriječeno. [11]

Romanse

Među pjesmama koje su zabilježene od Hamdije Šahinpašića nalazi se sedam romansi. Prva od njih, koja pjeva o susretu u “tijesnu sokaku”, i u Šahinpašićevu primjeru lokalizirana je u Sarajevo, a sadržaj joj je vezan za povratak dragog iz Morića hana. Kao i u brojnim inačicama ove pjesničke teme, i u primjeru koji se nalazi u Šahinpašićevu repertoaru skladno je uobličeno približavanje dragog i drage i neizbježnost strasnog zagrljaja kojem ono konačno vodi. Vedrina i duhovitost, koje su poetičke crte romanse općenito, potvrđuju se u ovoj pjesmi, monologu vragolasta momka, u lažnoj nakani da prođe mimo drage u tijesnu sokaku:

Dockan pođoh iz Morića hana,
a đevojka iz topla hamama.
Ja joj rekoh i dva i tri puta:
“L'jepa curo, uklon' mi se s puta,
il' s' ukloni, il' lice zakloni,
ženjen nisam, belaj će te snaći!”
Nit' se htjede cura ukloniti,
niti htjede lice zakloniti,
a ja pođoh da mimo nje prođem,
zakači mi kopča od čakšira,
za njezine džamfezli dimije;
ja se sagoh da kopču otkačim,
zakači mi toka od sahata,
za njezine dizije dukata,
a ja pođoh da toku otkačim –
smrsiše se brci i solufi!

Druga romansa iz Šahinpašićeva repertoara pjeva o ljutnji među dragim, izazvanoj nedolaskom dragog na zakazani sastanak. Ali, kao i u romansi općenito, trijumfira ljubav, jer draga ne odoli zovu dragog, koji joj se povrati sa đogom i sokolom. [12] Treća Šahinpašićeva romansa kazuje o strasnom susretu koji se odvija u zelenoj bašči. U ranije zabilježenim romansama nalaze se smjelije erotske situacije nego u pjesmama zabilježenim u novije vrijeme. U Šahinpašićevoj pjesmi – koja sadrži sarajevska lokalna obilježja – susret u “bašči zelenoj” riješen je na tipičan način: nastavljajući erotsku inicijativu, sastanak zakazuje djevojka, a njezin dolazak, praćen zveketom “žutijeh dukata”, izaziva preplašenost i pokušaj bijega mladića, koji djevojka na vrijeme sprječava. [13] Četvrta pripada posebnoj skupini sa temom strasnog susreta, koju obrazuju pjesme o erotskoj opkladi momka, na jednoj, i djevojke ili žene, na drugoj strani. Gledano u cjelini, kao i u prethodnim skupinama pjesama sa ovom temom, stariji su zapisi razvijeniji i smjeliji u erotskim izazovima i poentama od mlađih. Najstarija bošnjačka romansa sa ovom temom nalazi se u Erlangenskom rukopisu i pjeva o erotskoj opkladi banjalučke kadune nepoznatog imena i nekog Subašića Muje, u kojoj kaduna daje kao zalog đerdan sa trista dukata, a Subašić Mujo konja i dolamu. [14] Kao i u mlađim pjesmama općenito, i u Šahinpašićevoj pjesmi ženska strana vodi erotsku inicijativu. Naime, gotovo redovito je djevojka u ulozi da se kletvom obraća momku, tražeći da se ulozi stavljeni na opkladu velikodušno žrtvuju i zaborave. U Šahinpašićevoj pjesmi momkov ulog su sedlo i đogat, a djevojkin – đerdan. [15] Peta romansa iz Šahinpašićeva repertora iz skupine je pjesama o preduzimljivoj pašinoj robinji koja pokrade dvore i bježi, odvodeći pašina sina ili haznadara. Pjesme o preduzimljivoj pašinoj robinji čine posebnu skupinu među romansama o vragolastoj djevojci. Veći broj zapisa načinjenih pretežno u novije vrijeme upućuju na Hercegovinu kao pjesnički zavičaj ove romanse, u kojoj je u raznim pjesničkim uobličenjima variran u osnovi isti model, tj. ista motivska okosnica. Pjesma sa ovom temom iz Šahinpašićeva repertora – Telal viče od jutra do mraka [16] – predstavlja pjesnički skladno uobličenu cjelinu kojoj, ukupno uzevši, pripada mjesto među uspjelijim varijantama zabilježenim dosada. Šesta romansa pjeva o nevjernoj ljubi, i u Šahinpašićevoj varijanti nastavlja se na tradicijski tok u kojem je ova tema uobličena veoma rijetkim stihom četrnaestercem. Sačuvana je u nizu varijanata, a najrazvijenija se nalazi u zbirci Mehmeda Dželaluddina Kurta. [17] Sižejni model ove romanse u značajnoj je mjeri podudaran sa deseteračkom pjesmom iz Erlangenskog rukopisa : lijepa gospođa ( Jelena ) poziva u dvor prolaznika (Muju) na isti način kako to čini ljuba Porjenova, namamljujući “Ture” Hasan-agu. Nakon što su ljubavnici proveli noć, muž se iznenada vraća, zatiče u dvoru uljeza-ljubavnika i mirno ga pušta da ode, ali zato okrutno kažnjava nevjernu ljubu. Ovu pjesmu odlikuje živ i duhovit dijalog te dinamična izmjena upečatljivih pjesničkih slika, osobito u raspravljanju muža-povratnika sa nevjernom ljubom, u kojem ona vješto izmiče njegovim sumnjičavim zapitkivanjima, da bi se napokon ipak razotkrila istina o preljubi, koja biva kažnjena. [18] Konačno, sedma Šahinpašićeva romansa – Nuto, moje b'jelo lice [19] – uobličava temu strasnog ljubavnog nadgovaranja: stupnjevano verbalno nadmetanje, u Šahinpašićevu primjeru antologijske pjesničke vrijednosti, našlo se u sklopu vesele igre, kojom se mladež, igrajući kolo, zabavljala u bezbroj prilika na porodičnim i drugim sastancima u pjevačevu zavičaju, Pljevljima i okolini.

Na kraju, uvid u pjevački repertoar Hamdije Šahinpašića i poređenje sa odgovarajućim rasponom ove vrste pjevanja – čiji su brojni primjeri sačuvani u različitim zbirkama (rukopisnim i štampanim) te na stranicama časopisa ili na magnetofonskim vrpcama – pokazuje da se radi o rasnom pjevaču izuzetnih kvaliteta, ne samo zbog pamćenja velikog broja pjesama, nego i zbog raznovrsnosti, i s obzirom na tematski raspon, i s obzirom na metričke varijante kojima su pjesme uobličene, i s obzirom na njihovu izvanrednu melodijsku razuđenost. Brižljiv odnos, i prema tekstu, i prema napjevu ovog čuvara bošnjačke usmene baštine – koji rezultira brojnim antologiskim primjerima lirskih pjesama, balada i romansi – navodi nas da povodom Hamdije Šahinpašića zaključimo da je riječ ne samo o izuzetnom pjevaču, nego i o vrsnom pjesniku u okviru tradicije čije odsudno gašenje ovaj baštinik svojom pojavom upečatljivo svjedoči.

Oblici stiha

Sve okolnosti o kojima je bilo riječi u osvrtu na život i djelovanje pjevača Hamdije Šahinpašića omogućile su da se, uz neobično velik broj pjesama, u njegovom repertoaru nađe izuzetno širok i dosada – u istraživanju bošnjačkog pjesništva i šire – nezabilježen raspon raznolikih oblika stiha u jednog pjevača: čak deset različitih metričkih osnova. Ova se činjenica može objasniti većom konzervativnošću sredine u koju se, nakon ulaska austrougarske vlasti u Bosnu, sklonila Šahinpašićeva porodica (Novopazarski sandžak), sredine koja je temeljno odredila Šahinpašićev pjevački repertoar. Dakle, pjesme koje su zabilježene od Šahinpašića uobličene su sedmercem, simetričnim i nesimetričnim osmercem, epskim i lirskim desetercem, jedanaestercem, dvanaestercem, trinaestercem, četrnaestercem te petnaestercem. Od oblika stiha poznatih bošnjačkom usmenom pjesništvu nedostaje jedino dugi, šesnaesterački stih bugarštice, koji čuva pjesma o epskom junaku Đerzelezu: Razbolje se Đerzeleze, na Gerzovu ravnom polju. U dugom, višestoljetnom životu bošnjačkog usmenog pjesništva kovani su, kaljeni i brušeni stihovi u pjesničkoj radionici velikog broja učesnika u nizu naraštaja na prostoru Bosne. Pritome valja imati u vidu da je istočnjački upliv, povezan sa osmanskim prodorom na ove prostore, bez obzira na činjenicu što se prvenstveno ticao napjeva, bio plodonosan i za proširivanje mogućnosti metričkih osnova naslijeđenih još iz bosanskog srednjovjekovlja. Evo primjera za svaki od pobrojanih stihova koje u fascinantnom rasponu susrećemo u Šahinpašićevu pjevanju.

Sedmerac

Šta se tamo bijeli?
Bijele se đevojke!
Hoćete l' nam jednu dat?
Ne damo vam ni jedne!
A mi ćemo Prepoljku!
Prepoljke su gušave!
A mi ćemo seljanku!
Za vaske su seljanke!
Simetrični osmerac
Što Morava mutna teče,
da l' carević vojsku brodi,
ili pašić konje poji?
Nit' carević vojsku brodi,
niti pašić konje poji,
vodu gaze dvije seke:
lale Hana, katmer Kana;
lale Hana pregazila,
katmer Kana potonula!

Nesimetrični osmerac

Umrijeh, majko, umrijeh,
ostadoh željan Umije!
“Prođi se, sine, Umije,
Umija jedna u majke!
Napravi dvore, Salkane,
dovedi vodu pred dvore,
napravi česmu šarenu,
posadi ružu rumenu,
doći će cure na vodu,
da toče vodu studenu,
da beru ružu rumenu,
ti biraj, Salko, najbolju!”

Epski deseterac

Beg Ali-beg ićindiju klanja,
siv mu soko na serdžadu pada.
Nema kade selam da predade,
već on pita sivoga sokola:
“Siv sokole, sivoga ti perja,
jesi l' skoro od Bosne ponosne?
Igraju li ati Atlagića,
sijaju li toke Sijerčića,
sjevaju li sablje Fejzagića,
pucaju li puške Đumišića?”

Lirski deseterac

Pođoh na vodu, ne znam na koju,
pođoh kroz goru, ne znam kroz koju,
sretoh đevojku, ne znam čija je.
Pitam: Čija si? Nehće da kaže:
“Ja sam đevojka neznana momka!”
Ti si, đevojko, ruža rumena!
“A ti si, momak, ružin pupoljak!”
Ti si, đevojko, gužva bisera!
“A ti si, momak, pod biser dukat!”
Ti si, đevojko, jarko sunašce!
“A ti si, momak, za suncem oblak!”

Jedanaesterac

San zaspala dilber Fatma u bašči,
na dragoga b'jeloj ruci s burmama.
Budilo je mlado momče s pjesmama:
“Ustaj, Fato, sabah zora bijel dan,
sad će doći sva taslidžka gospoda,
i pred njima Zlatarević Mujaga,
u ruci mu od sedefa tambura,
sitno kuca, a jasno popijeva:
'Listaj goro, zbogom draga, ja odoh!'”


Dvanaesterac

Razbolje se Zarka na majčinom krilu,
pitala je majka: Šta je tebi, Zarka?
“Ne pitaj me, majko, moram umrijeti!”
Je l' ti žao, Zarka, sitnijeh sokaka?
“Nije meni žao sitnijeh sokaka,
ni po njima, majko, mladijeh momaka,
već je meni žao katanina mlada!”


Trinaesterac

Zapjevala bulbul-tica, misli zora je:
“Ustaj, Fato, ustaj, zlato, d'jeli darove!”
“Ja sam luda, ja sam mlada, nemam darova!”
“Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?”
“Moj bulbule, moj sumbule, nije do mene:
mene majka sama dala, nisam ni znala!
Kad mi babo svilu rezo, mišljah Bajram je,
kad mi majka kose češlja, mislim petak je,
kad me svati povedoše, mislim tetki ću,
kad uniđe svekar-babo, mislim otac mi,
kad uniđe svekrvica, mislim majka je,
kad uniđe đuvegija, mislim komšija!”


Četrnaesterac

Djevojka je ružu brala, s ružom je zaspala,
budilo je mlado momče: “Ustani, djevojko!
Ruža ti je uvehnula što si je nabrala,
dragi ti se oženio što si ga voljela!”


Petnaesterac

Povila se vita loza, vita loza vinova,
povila se oko toga b'jela grada Budima:
to ne bila vita loza, vita loza vinova,
već to bilo mlado momče, mlado momče i draga,
koji su se od malehna do golema gledali.
Dođe zeman, po zemanu da se mladi rastaju,
rastavlja ih jedna cura, jedna cura Budimka.

II. PRIČANJA O NASRUDIN-HODŽI

U pripovjedačkom repertoaru Hamdije Šahinpašića glavninu predstavljaju pričanja o Nasrudin-hodži. Kazivanja o ovom znamenitom junaku turske usmene proze stoljećima su prenošena u njegovoj domovini na turskom jeziku, u Bosni na bosanskom, ali i na drugim prostorima te na drugim jezicima. Dešavalo se to u sklopu tokova znatno rasprostranjenijeg, zapravo transkontinentalnog procesa, po kojem su pričanja o Nasrudin-hodži dopirala na sve prostore na kojima se bila uspostavila i dovoljno dugo trajala osmanska vlast. Na taj način pričanja o Nasrudinu postajala su dio usmene tradicije niza naroda koji su se nalazili u sastavu mnogoljudne i višenarodne Osmanske carevine. O prihatanju ovog junaka na dijelovima Balkana gdje je bila uspostavljena osmanska vlast pisao je krajem XIX stoljeća srpski pripovjedač iz razdoblja realizma Stevan Sremac, jedan od prvih redaktora zgoda o ovom junaku na nekom od južnoslavenskih jezika: “(...) Nigde zgodnije zemljište za jednog dosetljivca, za jedno takvo spadalo – kakvo beše Nasradin – nego u našem narodu. Iako nije bio sin našega naroda postade brzo posinak njegov; posinak njegova humora i dosetke. Srodne se duše našle i sprijateljile se brzo (...)” [20] I kao što je u svome zavičaju, u Turskoj, primio mnoge crte svoji prethodnika, junaka šaljivih zgoda ne samo turske usmene proze, baštineći građu koju su oblikovali prethodni naraštaji – Nasrudin je i u svojoj novoj domovini na južnoslavenskom prostoru sa protokom vremena poprimao crte junaka šaljivih zgoda nacionalnih usmenih tradicija u koje je urastao, što je također pronicljivo uočio Stevan Sremac: “(...) Stoga je mnoga priča puna dosetke o Ćosi, Eri, Ciganinu i Šijaku prešla na Nasradina, a priče o Nasradinu se opet vrlo često, ili bar u nekim krajevima, pripisuju onima (Ćosi, Eri, Šijaku i Ciganinu), tako da je danas za mnoge priče teško reći: jesu li srpskoga porekla iako se pripisuju Ćosi i Eri, i opet: jesu li turskoga iako se pripisuju Nasradin hodži.” [21]

Tridesetak zgoda o Nasrudin-hodži koje se nalaze u pripovjedačkom repertoaru Hamdije Šahinpašića donose u glavnim crtama onu predstavu o ovom junaku koja se pred savremenim čitaocem ukazuje posredstvom neke standardne zbirke šala prevedene sa turskog jezika. Pritome valja uočiti da su Šahinpašićevi izvori dvojaki: s jedne strane pisani, jer je ovaj pripovjedač bio za svoju sredinu izuzetno obrazovan i načitan, a s druge usmeni, jer je ponikao u pljevaljskoj porodici u kojoj se sticala usmena tradicija sa raznih strana. Tu je najprije nekoliko zgoda koje uspostavljaju obrise lika: Hodža i njegov dar da zasmijava ljude, Hodža i njegova žena (sa kojom je u neprekidnom sporu), Hodža i njegov magarac (koji ne izostaje u likovnim i skulptorskim predstavljanjima ovog junaka) te konačno – Hodža i njegovo turbe, za čiji su izgled vezane neke veoma rasprostranjene zgode.

U čemu je značaj zabilježenih Šahinpašićevih pričanja o Nasrudinu? Većina ispričanih zgoda ima svoje paralele u proznom kazivanju o ovom junaku na turskom jeziku, te se ne bi povodom Šahinpašićeve građe moglo govoriti o bogaćenju ukupnog tematsko-motivskog raspona o ovom junaku. Značaj zgoda zabilježenih po Šahinpašićevu kazivanju jeste u nekim drugim crtama. Najprije, u pogodnoj smo prilici da potanko razmatramo živo kazivanje jednog usmenog pripovjedača čija baštinjena građa nije popravljana i dotjerivana rukom sakupljača, kao što je to slučaj sa najvećim dijelom zabilježene usmenoknjiževne građe koja nam stoji na raspolaganju. Stil usmenog pripovjedača moguće je, dakle, proučavati na jednom reprezentativnom uzorku, jer je Šahinpašić ponikao i razvijao se kao pjevač i pripovjedač na tradicijski posebno zanimljivom području, a svoj repertoar vremenom je proširivao primanjem uticaja različitih nacionalnih tradicija (turske, albanske, makedonske) prilikom petogodišnjeg boravka na školovanju u Skoplju. Ipak, posebna je važnost od Šahinpašića zabilježenih zgoda o Nasrudin-hodži u činjenici da smo u prilici barem djelomično rekonstruirati složen proces urastanja jednog već oblikovanog junaka u drugu usmenu tradiciju, u mogućnosti smo dokućiti, u određenoj mjeri, kako je ovaj junak – u pripovjedačkim okušavanjima niza naraštaja – sticao jednu od svojih novih domaja, kako je na nematerinskom jeziku postajao “svoj na svome”, kako je nasljeđivao građu koja se plela u pričanjima o junacima šaljivih zgoda koje je na novom prostoru zatekao kao žive likove usmenog pripovijedanja. Ali, Nasrudin-hodža kao lik, na novom prostoru svoga novog života u jezički različitoj usmenoj tradiciji u odnosu na zavičajnu, ne samo da je svaki put nosio u susret novim kazivačima zatečenu tematsko-motivsku građu vezanu za junake koji su mu prethodili, nego je također poprimao crte i osobine bosanskog čovjeka, pa je njegov lik u usmenoj prozi nove domovine konačno uobličen u skladu i sa staleškim obilježjima njegovog temeljnog zanimanja u području religije. Naime, u odnosu na prvobitni zavičajni prostor ovog junaka, došlo je do bitnog otklona u značenju, koje je zatim rezultiralo oblikovanjem lika u smislu razvijanja nekih samosvojnih osobina, koje bosanskom Nasrudinu daju posebnu draž. Riječ je o činjenici da hodža na turskom jeziku znači – učen čovjek, vrhunski poznavalac određenog područja, poštovan i uvažavan po osnovi svoga znanja i učenosti. U Bosni, međutim, terminom hodža označavan je vjerski službenik u određenoj sredini koji je obavljao imamsku dužnost predvođenja molitve u džamiji, ali je također bio zadužen i za druge oblike vjerskog života (pouka najmlađim, pripremanje različitih vjerskih skupova, poslovi oko sahranjivanja i slično). U pojedinim razdobljima, na prostorima širom Bosne, hodža najčešće nije imao stalna i osigurana primanja, nego je živio od onog što bi mu džematlije (pojedinci iz domaćinstava koja su pripadala određenoj gradskoj ili seoskoj džamiji) dobrom voljom davale. Tu muku materijalno neopskrbljenog pojedinca nesigurne svakidašnjice posvjedočile su pojedine zgode iz Šahinpašićeva pripovjedačkog repertoara, posebno ona pod naslovom Lisici zavio čalmu. U njoj je Nasrudin-hodža prikazan kao imam džemata na rubu bezimene kasabe čiji žitelji muku muče sa lisicom koja im krade kokoši. Šahinpašić općenito umije vješto uvesti u zbivanje, ožjevjeti situaciju, pripremiti teren za ono glavno u priči, što je vidljivo i u primjeru spomenute zgode. Atmosfera je to bosanske prigradske svakidašnjice, u kojoj se poteškoće životne kolotečine rješavaju zajednički i solidarno, što je ponavljano nebrojeno puta i varirano na bezbroj načina: “Živio Hodža na periferiji jedne kasabe i već duboka jesen bila. Navadila se lisica pa sirotinji krade kokoške. Zakuka danas jedna domaćica, sutra druga. Pokušavaju da je uhvate, da je zaplaše kerom, a lija zaobiđe kera i opet koke nema! Dođu na ideju da zapnu gvožđa, ali lija zaobilazi, čuva se gvožđa i ukrade meso i pobjegne. Nego, premjeste gvožđa na drugu stranu, a to veče padao snijeg pa pokrio gvožđa. I lija ne primijetila, nagazi i uhvati se (...)” Svijet se sjatio, jer uloviti dovitljivu lisicu-štetočinu nije lahko i utrkuju se džematlije da neprijatelja njihove peradi što prije smaknu, a onda se pojavljuje Hodža, čije neočekivano ponašanje izaziva zbunjenost i tajac, ali postiže i punu djelotvornost, jer je pouka šokirajuća i djeluje na okolinu otrežnjujuće, što je Hodži i bio cilj: “(...) Čuje Hodža galamu pa izleti da vidi šta je, kad narod priča o lisici. Progura se on kroz narod. Kaže: 'Ja ću nju kazniti!' Ufati je za šiju, rekne onim seljacima da otvore gvožđa. Otvore gvožđa, a on skine svoju čalmicu sa fesa pa joj zavije oko glave, pa je pusti i kaže: 'Boga mi je postala hodža, skapaće od svake muke!'” U istom okviru, koji čini zbilja životno neosiguranog pojedinca, razvija se zbivanje u najrazuđenijoj priči zabilježenoj od Šahinpašića. Riječ je o zgodi kojoj je sam pripovjedač dao naslov Cvrk na tavi , u čijoj osnovi je dugotrajno sporenje sa ženom, što priziva sjećanje na neke rasprostranjene pričice sa bosanskog prostora, kao što su one pod naslovom Košeno-striženo i Moj je prednjak! Banalan razlog – skrivene priganice (uštipci) koje žena uporno taji – dovodi do velikih komplikacija. Želeći natjerati ženu da prizna šta je ustvari cvrknulo, Hodža se napravi da je umro, pušta ženu da razglasi njegovu “smrt”, izdržava da ga okupaju i opreme za dženazu, da ga odnesu na greblje i tek pred samo “sahranjivanje” obrati se prestravljenim i zaprepaštenim džematlijama praktičnim savjetom u času kada su se oni našli u nedoumici: kojim putem dalje u poplavljenom greblju? – konačno izazivajući nasrudinovski kalamburičnu situaciju.

Zgoda pod naslovom Hrsuz u avliji , u čijoj je osnovi djetinje naivan humor, zorno pokazuje Šahinpašićevo umijeće živog pripovijedanja, u kojem se smjenjuju eliptične, gotovo poslovički zgusnute rečenice dijaloga sa osobenim crtama sandžačkog narodnog govora, posebno u situaciji kada je žena navodno ugledala provalnika. Ista crta nasrudinovski naivnog humora odlikuje nekoliko zgoda, od kojih prva nosi naslov Zbog Hodžina jorgana . Hodža, koji je već bio legao u postelju, ustane ogrnut jorganom i pođe u dvorište da vidi kakva je to galama u neko doba noći. Zatekne dva kradljivca koji se nisu mogli sporazumjeti oko jednog metalnog novčića, koji je ostao nepodijeljen, i kad jedan od kradljivaca ugleda Hodžu, zgrabi jorgan sa njega, vičući: “Evo ti za tvoj metelik!” Komičan učinak izaziva Hodžino objašnjenje, odgovor ženi na njezin upit o razlozima za galamu u dvorištu: “Pa galamili su za moj jorgan: čim uzeše jorgan, odmah se stišaše!”

Naporedo sa zgodama kojima je u središtu spor i rasprava sa ženom, nalazi se u Šahinpašićevu repertoaru niz pričica u kojima supružnici, Hoža i njegova hanuma, ne samo da nisu suprotstavljeni, nego u dobrom raspoloženju stižu čak i da jedno drugo blagosiljaju, kao u zgodi koja se – inače različito varirana – u Šahinpašićevu pripovijedanju pamti pod naslovom Dobro je ponekad i ženu poslušat.

Druga u nizu zgoda sa temeljnom naznakom djetinje naivnog humora nosi naslov Vadio Mjesec iz bunara. Prostodušno naivan – kako ga u ovom nizu zgoda vidi usmeni pripovjedač – ugleda Hodža Mjesec u bunaru i pomisli da je tamo pao. Zauzme se vaditi ga iz bunara i kada kanta zakači o zidove bunara, povjeruje da ga ima u kanti, zapne svom snagom da ga izvuče i kada se kanta otkači, a Hodža padne na leđa, ugledavši Mjesec na svom mjestu – priči je kraj, a naš junak spasonosno uzvikuje: “E nek sam te, fala Bogu, izbacio iz bunara, pa makar što sam se ubio!” Ista crta naivne prostodušnosti navešće Hodžu u kalaburičnu situaciju u kojoj povjeruje u neutemeljenu hvalu dobro mu znane vlastite kržljave kravice, koju prepusti drugome da je na pazaru prodaje, a onda, uozbiljen, otme vještom prodavcu iz ruku ular i, lažno nahvaljenu, žustro odvede kući. Ista će ga prostodušna naivnost navesti da pred sinom kudi magarca i prijeti mu, a da sinu potom pred štalom rekne da je ono prije govorio kako bi hajvana zaplašio i natjerao ga da bolje sluša svoje gospodare.

Čitav niz zgoda zasniva se na dosjetkama koje svjedoče o dovitljivosti i oštrumnosti Hodžinoj, koji različite situacije u koje zapada rješava jezgrovitim, poentirajućim iskazima, koji protivničku stranu ostavljaju bez mogućnosti davanja valjanog odgovora. Tako će komšiji koji je došao da zajmi od njega novac uzvratiti da para nema, ali da će mu dati roka koliko god hoće. Onima koji ga kritiziraju da ga se ne boje djeca, odvratiće da se ni on njih ne boji. Onima koji primijete da mu je sin premlad za ženidbu, odgovoriće da se – ako mu se pusti da “omudra” – nikad neće ni oženiti. Onima koji mu se čude što vodi vola na konjske trke, daće priliku da saznaju kako tog njegovog hajvana niko nije mogao stići dok je bio tele. Liječniku koji pristiže da ga liječi poručuje da se vrati, budući da nije padao s krova, što se Hodži upravo bilo dogodilo itd.

U odnosu na pjevački, Šahinpašićev pripovjedački repertoar srazmjerno je skroman, ali budući da je usredsređen na kratku šaljivu priču, i to onu čiji je glavni junak Nasrudin-hodža, značaj rukovijeti zgoda o ovom junaku dobija na važnosti. Naime, sakupljači usmenih tvorevina, posebno oni iz bošnjačke sredine, nisu procijenili značaj bilježenja zgoda o Nasrudin-hodži u jednoj od njegovih novih domovina koje je sticao tokom decenija i stoljeća širenja Osmanske carevine. Tako, nasrudinovski paradoksalno, o nedvojbeno bujnom i razuđenom životu ovog junaka šaljive priče, koji se “uvatanio” u Bosni, nema svjedočenja u zapisanim zgodama u primjerenom obimu. Smijeh kazivača i slušalaca odnio je prevagu nad sviješću istomišljenika vrlog ljetopisca Bašeskije, koji kaže da ono što se zapiše – ostaje, a ono što se pamti – iščezava. Utoliko su dragocjenije od zaborava spašene zgode o Nasrudin-hodži koje je zapamtio pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić.

BILJEŠKE:
[1] U trenutku kada je ovaj prilog bio pripremljen za objavljivanje saznali smo da je pred izlaskom iz štampe svojevrsno novo izdanje Šahinpašićeve zbirke, koju su priredili pjevačevi prijatelji iz Pljevalja pod naslovom Po Taslidži pala magla.
[2] Vidi: Alija Bejtić, Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama , Bilten Instituta za proučavanje folklora Sarajevo, 2/1953, str. 393. Pjesmu je kazivala Dževahira Nuhbegović iz Sarajeva.
[3] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini , citirano prema: S. Bašagić, Izabrana djela , knj. III, Sarajevo 1986, str. 399.
[4] A. Bejtić, nav. rad.
[5] Isto.
[6] Miodrag A. Vasiljević, Jugoslavskie narodne pesni iz Sandžaka. Zapisan ot narodnogo pevca Hamdii Šahinpašiča (dalje u tekstu: Zbirka), Moskva 1967, pjesma br. 137, str. 84-85.
[7] Isto, pjesma br. 194, str. 117.
[8] Isto, pjesma br.40, str.31.
[9] Isto, pjesma br. 141, str. 85-86.
[10] Isto, pjesma br. 152, str. 92.
[11] Isto, pjesma br. 250, str. 148.
[12] Isto, pjesma br. 3, str. 12.
[13] Pjesma br. 121, str. 75.
[14] Gerhard Gezeman /Gerhard Gesemann/, Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama , Sr. Karlovci 1925, pjesma br. 99.
[15] Zbirka, pjesma br. 119, str. 74.
[16] Isto, pjesma br. 176, str. 105-106.
[17] Vidi: Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske). Svezak prvi. Sabrao i uredio: Mehmed-Dželaluddin Kurt (Hafiz Mostari), Mostar 1902., pjesma br. 79, str. 167-172.
[18] Zbirka, pjesma br. 219, str. 129-131.
[19] Isto, pjesma br. 11, str. 16.
[20] Stevan Sremac, Predgovor zbirci Nasradin-hodža njegove dosetke i budalaštine u pričama , Beograd 1894.
[21] Isto.

Ludvik Kuba o sevdalinci

LUDVIK KUBA O SEVDALINCI



«Naziv sevdalinka uobičajio se kod nas tek posljednjih godina, kada su Bosna i Hercegovina postale poznatije. Sad su osjetljivi ljudi imali priliku da dožive draž melodije ovih ljubavnih pjesama, kojima je primjesa orijentalnog elementa davala ne samo čar i ljepotu, već je i znatno doprinijela da se na slovenskom tlu odnjeguje zanimljiv tip 'sevdalinki'.
Ranije, kad su u Evropi južnoslovensku pjesmu znali samo u pogledu teksta, lirske pjesme su općenito nazivane ženske, za razliku od epskih ili muških...
Narod, pošto radi anonimno, nema «neophodnosti» za svoje ime ni potrebe da svoje stvaralaštvo zagrne u pjesničku togu. Narod radi samo kad mu na um padne, pa zato radi kratko i dobro. To je njegova tehnika. Zbog toga su ti stihovi od SUHOGA ZLATA. Ovdje pjesma ne poseže za pjesničkim puderom – kad opisuje zbog čega se djevojka raduje nedjelji. Samo, kao na prste računa govoreći: «Svi su dani od srebra skovani, a subota od suhoga zlata, a nedjelja od dragoga kamenja!» I to je sva pjesma... Njena ljepota se zove jednostavnost...
Tako druga pjesma pjeva o djevojci koju momak hoće prerano da isprosi: «Ja golube, moj golube, ne padaj mi na maline, još maline zrele nisu. Kad maline zrele budu, i same će padati, kano suze u lipe divojke!
A svoju čežnju za ljubavlju djevojka «sa gore visoke» ovako izražava: «Sultan Azize, brate rođeni! Može li biti ruža bez bašče, riba bez vode, ptica bez gore, Banja Luka bez vezirluka, šeher Sarajevo bez kadiluka, a ja djevojka bez mlada momka?...

Zaljubljeni umiju sjajno da se zadirkuju: «Hasan-aga, jesam li ti draga? Jesi, draga, kajno konju trava. Nije svaka konju draga trava! Već mi kaži: Jesam li ti draga? Jesi draga, kajno moja majka! Nije svakom svoja majka draga! Već mi kaži jesam li ti draga? «Jesi draga kajno moja duša!»...

A istina je da muhamedanski mladoženja ne smije da vidi mladu dok je ne odvede, ali nam pjesme mnogo govore o 'ašikovanju', tj. o zagledanju i koketiranju mladih. To možemo vidjeti petkom, kad se mladići, kroz rupice na kapijama i tarabama, trude da uhvate pogledom praznično odjevene djevojke, koje se šeću po dvorištu ili tamo igraju. U jednoj pjesmi pitaju roditelji tek dovedenu mladu ženu – što je tako nevesela, a ona im priznaje da ne može da zaboravi svog prvog 'ašika', svoju prvu ljubav. A mladić zna u tim vremenima da se zaljubi i u samo ime djevojčino, kako to u drugoj pjesmi priznaje Avdaga Bakarević, koji govori svojoj Muliji: «Ko je tebi tako ime nadio, handžar mu se u srdašce zadio!»

Ljubomornog ovako smiruje njegova dragana: «Ne čudim se mraku ni oblaku, ni Vrbasu što se često muti, već svom dragom što se na me ljuti, što sam drugog očim' pogledala. Ako sam ga očim pogledala, ja ga nisam srcem sevdisala, sevdisala ni begenisala: oči voda ,svukuda gledaju, medna usta sa svakim govore!»

Zaljubljeni mogu da se razljute jedno na drugo, i to strašno. Ali, ima jedno sredstvo koje će ih smiriti! Kako (je to sredstvo) o tome nas poučava pjesma u kojoj momak moli djevojku: «Moja draga, ne srdi se na me!» A ona na to: «A moj dragi, ne srdim se na te, jer ako se ja nasrdim na te, sva nas Bosna pomiriti neće, ni sva Bosna nit' Hercegovina, ni sva sela oko Sarajeva, već opet naša usta medna!»
...I mada melodijska gradja tu jos nije obradjena ni dovoljno istrazena da bi se smjeli izvoditi konacni zakljucci, ipak onaj ko poznaje muzicku umjetnost tamosnjeg svijeta moze do izvjesne mjere naslutiti sta su od toga Turci ovamo donijeli. Na Balkanu se sacuvao niz netaknutih muzickih formacija najrazlicitijih i brojnih tipova, sto je plod razlicitih stupnjeva muzickog razvitka, i mi mozemo pratiti ovaj niz, da kazemo skalu, od Jadrana do Crnog mora: svuda se ona gotovo u cjelini ocuvala. Sve to odise arhaicnoscu, strogoscu starih skala, jednostavnoscu tetrakorda, i to u takvim zemljama kao sto je Bosna i Hercegovina, gdje je evropsko muhamedanstvo procvalo u svom najsavrsenijem vidu i ljepoti, i gdje je ujedno stvorilo i oblike svoje cudne osobenosti. Kad tu zatim cujemo pjesme koje svojom prepunom muzickom ornamentikom podsjecaju na prebogate spirale i listove, teskim zlatom visoko izvezene na odjeci ovdasnjih begova, kad upoznamo duboku proziljenost njihova govora i drhtavi pjev mujezina – u odnosu na koji prosti staccato napjevi seljaka u zabacenim selima cine jedinstvenu fasadu sa seljackom nosnjom, koja je na domaci nacin pravolinijski skrojen – tesko da cemo biti daleko od istine ako nekoliko pjesama, koje cu dolje navesti kao neznatan primjer iz ostalog nepreglednog mnostva, budemo smatrali plodovima koji su na slovenskom tlu nikli pod muhamedanskim uticajem...»

Tekst je donešen fragmentarno bez korekcija.
Tekst je nastao 1913. godine.

Izvor: Ludvik Kuba: Pjesma južnih Slovena i Muhamedanstvo. Poglavlje: «Ljubav u bosanskohercegovačkim pjesmama». U: «Treći program Radio Sarajeva». God. V, br. 15, Sarajevo, 1976., str. 315-331. Sa češkog preveo: Bogdan L. Dabić.

Prvi poznati pjesnik sevdalinke

PRVI POZNATI PJESNIK SEVDALINKE
(sa kratkim osvrtom na historijat muzike u Bosni i Hercegovini)


Cjelovita, pa ni parcijalna historija muzičke kulture Bosne i Hercegovine ne postoji, tj. nikada nije napisana.
Prvu pouzdanu vijest o slavenskoj lirici dao je bizantijski pisac iz VII stoljeća Teofilakt Simokate spominjući trojicu Slavena koji žive na području bizantijske države s «kitarama» i «lirama» u ruci. (Muhamed Hadžijahić, 1936)
Prema dostupnim historijskim izvorima i relevantnoj literaturi, muzička kultura i poseban muzički život bili su prisutni još u srednjovjekovnoj Bosni, a moguće i ranije. (Boris Nilević, 1999)
Njen je zamah počeo razvojem krupnih bosanskih velmoža (Kosača, Pavlovića, Zlatonosovića) krajem XIV i početkom XV stoljeća, koji su formirali dvorove na kojima su organizirali kulturni život (uključujući i muzički), takmičeći sa kraljevskim dvorom čuvenih Kotromanića. Uglavnom, tadašnji muzički život na bosanskim dvorovima bio je sličan «ritersko-dvorjanskoj kulturi Srednjeg vijeka». (Boris Nilević, 1999)
Većina tadašnjih muzičara bili su profesionalni muzičari, čija je umjetnost bila vezana za plemićke dvorove i njihove muzičke kapele. Nisu poznata imena tih muzičara, kao ni njihovo porijeklo.
Najrašireniji muzički instrument su bile gusle, mada se prvi historijski zapis o guslama u Bosni i Hercegovini susreće u poznatom spisu slovenačkog putopisca Benedikta Kuripešića (1530). Kuripešić je na svom putovanju kroz Bosnu upoznao kamengradskog subašu Malkošića, o čijim se junačkim djelima u to doba puno pjevalo u Bosni i Hrvatskoj. Kuripešić takodjer navodi važan podatak o pjevanju Bošnjaka i Hrvata o sluzi vojvode Radoslava Pavlovića, što predstavlja važan podatak o muzici u srednjovjekovnoj bosanskoj državi (Narodna književnost, 1972).
Muzički život se takodjer postepeno razvijao i u gradskim sredinama srednjovjekovne Bosne, gdje je razvijeno gradsko stanovništvo imalo potrebu za razvijenijim oblicima zabave. Jedan od rijetkih muzičara čije je ime ostalo zabilježeno u historije bosanskohercegovačke muzičke kulture je Radivoj Grubačević, glumac i frulaš iz Srebrenice.
Naravno, u to je vrijeme bio aktivan dio muzičke kulture srednjovjekovne Bosne koji se odnosio na crkveno-liturgijsko pjevanje. Posebno su šturi podaci o muzičkom stvaralaštvu samostalne Crkve bosanske (Nilević, 1999).
No, zamah muzičkom razvoju i muzičkoj kulturi Bosne i Hercegovine dala je naša SEVDALINKA.
Bosanskohercegovačka sevdalinka, urbana gradska ljubavna pjesma, imala je svoj kontinuitet od svog nastanka (kraj XV st.), tokom cijelog osmanskog razdoblja bosanskohercegovačke historije (kraj XIX st.). Dolaskom Austrougarske, narušava se osnovni ambijent u kojem je sevdalinka nastala, ali se sevdalinka ne gasi ni u stvaralačkom ni u interpretativnom smislu. Naprotiv.

Malo je pisanih tragova koji govore o nastanku i prvim pjevačima sevdalinke. Ipak, ti prvi pisani tragovi o postanku sevdalinke vezani su za XV stoljeće, a prema istraživanjima Aloisa Schmaussa, koji je analizirao «Erlangenski rukopis» (nastao oko 1720. i smatra se najstarijim pisanim dokumentom koji sadrži naše narodne pjesme; u njemu se nalazi ukupno 217 pjesama, od toga između 40-45 pjesama su čisto lirske narodne pjesme, Hatidža Krnjević, 1980). Najstarija pjesma u tom zborniku «Bolest Muja Carevića» potiče sa kraja XV stoljeća. Dušanka Bojanić-Lukač, orijentalista, pokušala je da utvrdi historijsku osnovu pjesme «Bolest Muja Carevića», tvrdeći da su je spjevali Bosanci pri carskome dvoru. Prema njenoj tvrdnji pjesma je opjevala dogadjaj iz 1470. godine. Glavnik junak Mujo Carević, sin sultana Mehmeda Fatiha, bio je smrtno zaljubljen u suprugu Mahmut-paše Angelovića, velikog osmanskog vojskovođe i pjesnika. Saznavši za to, po povratku iz borbe, Mahmut-paša pokreće sudski spor i razvodi se od svoje zakonite [i nevjerne] supruge. Bojanić-Lukač vjeruje da je pjesma nastala u periodu 1470-1474. god., a autor joj je, vjerovatno, neki janjičar, dobro upoznat sa dogadjajima na dvoru (Dušanka Bojanić-Lukač, 1972; Sait Orahovac, 1990)

Drugi najstariji, i dokumentima bogatiji, trag o sevdalinci, seže u XVI stoljeće (tačnije 1574. god.) i vezan je, zanimljivo, za Split, a nastao je zahvaljujući zapisu tadašnjeg splitskog kneza koji je trag istinitog dođagaja i pjesme poslao skupa sa redovnim izvještajima koje je slao mletačkom senatu u Veneciji. Taj je zapis objavljen u knjizi: Vincenzo Solitro: Documenti Storici sull' Istria e la Dalmazia. Venezia, 1844. (Munib Maglajlić, 1983)
Taj zapis govori o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije (Mare) Vornić; splitski knez je također sačuvao uspomenu na splitskog pjesnika Franja Boktuliju, koji je spjevao epitaf u sudbini nesretne djevojke – «Bidne Mare», kao i satirično-alegoričnu pjesmu o odnosu Mletačke republike spram Osmanske carevine. Prema tome, taj zapis istovremeno svjedoči o davnome pokušaju pjevanja u duhu onoga što zovemo sevdalinkom. Inače, ovaj izvještaj splitskog kneza otkrio je, također splitski pjesnik Luka Botić i objavio u svome spjevu «Bijedna Mara» u kojem je osnovna tema zabranjena ljubav muslimanskog mladića Adila i kršćanke Mare. Riječ je o spjevu u šest deseteračkih pjevanja. Zapravo je Botić preveo sa talijanskog zapis splitskog kneza.
Evo suštine knezovog zapisa prema Botićevom prijevodu:
«Neku djevojku, koja se iz Vranjice zaputila u Split da proda vunu, presretne i povede sa sobom izvjesni Bošnjak, ali ga zaustave otac i brat djevojkin koji su ih susreli, jer su i oni išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i zato da ju je poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga na miru, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se stvari bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: «I da je jedanput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da mu zagrabi vode; ona mu pako donese vina. To smo čuli iz njenijeh usta; i kad je govorila, bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da se opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nije ta neprilika dogodila kao obično, na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi...» (Maglajlić, 1983)

Evo kako je Luka Botić dalje preveo pismo visokog mletačkog činovnika:

«Moram, dakle, vašijem preuzvišenostima kazati, da lane početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo, kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedan mlad Turčin jedva od 18 godina, krasno i bogato obučen na njihov način, pošteno imućan, dolazio je na pazar. Jedanput dođe i donese voska i voda mirisavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, a naši lijepim Adelićem. Naše su žene rađe u njega kupovale; a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića, Turci su se zaklinjali da je išao s njima, pače da ih je i pretekao. A to se opazi više dana, i Turci rekoše: «AŠIK JE» (naglasio S.V.), da je, naime, zaljubljen.
Sada vam moram kazati, preuzvišena gospodo, da jedamput, kad je došao Adelić, dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima, jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam, da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh mojijeh pisama. Tu se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj je više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala svoje i sestru, i bojala se Boga i djevice, što je Adelić bio Turčin.
Plakala je, a nije ništa govorila, no se prilijepila uz sestru. Momče je obilazilo njihovu kuću; ali nije nikada govorilo. I to je bilo, s česa je on smetnuo iz pameti pazar. No kad se opet jednoć ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega. Kad mu se sestre dese na blizu, zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo značila:
«ZAGLEDA SE TURČIN U NAŠU GOLOBICU. JA SAM TURČIN. LICE JOJ JE BJELIJE OD MOJEGA VOSKA, A LJEPŠE OD RUŽA, ŠTO SAM OCJEDIO...» (istakao S.V.; Botić, 1949, 1996; Maglajlić, 1983)
Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj.»
Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: «Ašik je.» On to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju, što joj je? Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću, da se vrate kući, da ne prave čudo i da ne dižu viku, da će ona i Marija sve ispripovjedati. Odmah odoše; a kad začuju šta je, silom na djevojku navale, da ide u manastir, i da se ne uzda, da će više ikada izaći. Da im je okaljala kuću, koja je oduvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuvena i da se sakriti mora uklonivši se iz svijeta, tko je tomu povoda dao. Mnogo štovani svećenik i propovjedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko, da su naposljetku odlučili, da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu njih dvije da se rastanu. U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: «Ako ozdraviš i tvoji me budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona budem.» To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše, da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Sahrane je u manastiru, a književnik i filosof Boktulija spjeva joj slavjanski:
»Razbolje se naša grlica, u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je: bijedna Mara!
Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigliše je, niti su ranu olizali, i grlica umre: Bijedna Mara!»
Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas ih svatko pjeva, da je žalost slušati. Ivanica nije izašla napolje no je i danas u manastiru, i kaže se, da hoće da bude koludrica, dok j živa.»

Sažimajući kontekst izvještaja splitskog kneza, Botić je napravio prilično uspješan prepjev tragične priče o nesretnoj ljubavi Bošnjaka Adila i Splićanke Mare. Evo dijela tog prepjeva:

«U Turčina đulvodica,
slatko miriše;
al' je ljepša djevojčica,
ljepša od ruže;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina bio vosak,
Bio izbiran.
Al' djevojka još bjelija,
No je vosak sam;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina med je sladak,
Sladak, presladak;
Al' riječi djevojčice,
Slađe od meda;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina žerav konjic,
Kao pelivan;
Al' ni konjic nije stasan,
Kao djevojka;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!

Iz svega slijedi da je nesretno zaljubljeni Bošnjak Adil ne samo prvi poznati pjevač sevdalinke, nego i njezin prvi poznati pjesnik.
Takodjer, jedna od starijih bilješki o pjevanju narodnih pjesama u Bosni i Hercegovini sačuvana je iz doba poznatog bosanskog filozofa i mislioca Hasana Kafije Prušćaka (1544-1616), rodom iz Prusca, koji je ne želeći slušati muziku, «bojeći se da mu ne razdraži živce, obilazio naokolo kroz više ulica, samo da ne čuje muzike.» (Safvet-beg Bašagić, 1986)

Putnik Pavle iz Rovinja bilježi da je 1640. godine slušao u Visokom narodne pjesme od pjevača, koje gu ga činile melanholičnim: «Kad stigosmo u Visoko, dodje nekakav čovjek, dok smo ručali, da svira neku domaću violinu (gusle), koja je pravila priličnu melanholiju». (Hadžijahić, 1935)

Pouzdano se zna da su pjevače na svojim dvorovima držale i poznate begovske porodice: Gradaščevića (Gradačac), Rizvanbegovića (Stolac), Ljubovića (Nevesinje), Beširevića (Ostrožac), Kulenovića (Kulen Vakuf), zatim kod Smail-age Čengića (umro 1840.), etc. Tako je jednu lijepu bilješku o pjevanju guslara Ishaka, hercegovačkog narodnog pjevača, na dvorovima Rizvanbegovića u Stocu početkom XIX stoljeća, ostavio Hamdija Mulić u «Beharu» iz 1904. godine.

Valja na kraju napomenuti da je i slavna bošnjačka balada «Hasanaginica», koju je 1774. godine objavio Alberto Fortis, a zapadnom svijetu svojim prijevodom približio veliki Goethe (svojim prijevodom 1775. godine), jedna od najstarijih zabilježenih pjesama, a njezin se nastanak vezuje za period od prije 1648. godine kada su Klis i Imotski bili u sastavu tadašnjeg bosanskog ejaleta. (Imotski je bio bosanskoga ejaleta do 1717. godine)

Od 18. stoljeća naovamo počelo je intenzivnije sakupljanje narodnih pjesama na području južnoslavenskih zemalja, no malo je podataka ostavljeno o samim pjevačima.

NAPOMENE:

- U splitskoj sredini je, vjerovatno po analogiji na žensko ime Adela, došlo do zamjene muslimanskog imena Adil imenom Adel, budući da takvo ime kod muslimana ne postoji.
- Termini Turčin i Turci ovdje se moraju shvatiti u smislu vjerske pripadnosti, a ne u etničkom smislu.
- Botićev prijevod je prenesen u originalu i bez ikakvih jezičkih korekcija, bez obzira na njegovu arhaičnost (kao što je to učinio i prof. Maglajlić u svome radu).

LITERATURA

1. Bašagić-Redžepašić, S. (1986) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. «Svjetlost», Sarajevo. [priredili: Džemal Ćehajić i Amir Ljubović]
2. Bojanić-Lukač, D. (1972) Istorijska osnova narodne pjesme «Bolest Muje Carevića». Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor [Beograd]. Knjiga 38, sv. 1-2, str. 91-97.
3. Bosanskohercegovačka književna hrestomatija. Knjiga II: Narodna književnost. Priredili: Hatidža Krnjević, Djenana Buturović i Ljubomir Zuković. Zavod za izdavanje udžbenika. Sarajevo, 1972.
4. Botić, L. (1949) Bijedna Mara. Historička pripovijest iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici šesnaestog vijeka. U: Izabrana djela. Zagreb, str. 107-108.
5. Botić, L. (1996) Bijedna Mara. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.
6. Buturović, Dj. (1992) Bosanskomuslimanska usmena epika. «Svjetlost» i Institut za knjizevnost, Sarajevo.
7. Ćeman, M. (1994) Bibliografija bošnjačke književnosti. «Sebil», Zagreb.
8. Hadžialić S. (1976) Društveni kontekst «Hasanaginice». U: Rad 21. Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije. Čapljina, 17.-21. septembar 1974. Sarajevo, 1976.
9. Hadžijahić, M (1935) Gradja za povijest narodne poezije Muslimana iz Bosne u XVI, XVII i XVIII stoljeću. Sarajevo: Islamska dionička štamparija. Isti rad objavljen je u zborniku «Usmena epika Bošnjaka» Enesa Kujundžića (Svjetlost, Sarajevo, 1997.)
10. Hadžijahić, M. (1934) Najstariji glasovi o muslimanskoj narodnoj pjesmi u Herceg-Bosni. Kalendar «Narodne uzdanice» [Sarajevo], str. 118-121.
11. Hadžijahić, M. (1936) Narodni pjevači na dvorovima bosanskohercegovačke aristokracije. Kalendar «Narodne uzdanice» [Sarajevo], str. 73-77.
12. Krnjević, H. (1980) Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji. «Nolit», Beograd.
13. Maglajlić, M. (1983) Prvi poznati pjesnik sevdalinke. U: Od zbilje do pjesme. «Glas», Banja Luka, str. 7-13.; isti rad štampan u zborniku «Bošnjačka književnost u književnoj kritici». Knjiga dva. Priredili: Djenana Buturović i Munib Maglajlić. «Alef», Sarajevo, 1998., str. 503-8.
14. Maglajlić, M. (1991) Historijat bilježenja i zanimanja za lirsku pjesmu, baladu i romansu u Bosni i Hercegovini. U: Usmena lirska pjesma, balada i romansa. «Svjetlost» i Institut za književnost, Sarajevo, str. 5-9.
15. Nilević, B. (1999) Muzički život u srednjovjekovnom bosanskom društvu. U: «Prvi medjunarodni simpozij 'Muzika u društvu'». Sarajevo, 29.-30. oktobar 1998. Zbornik radova. Muzikološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999., str. 33-37.
16. Orahovac, S. (1990) Biserna ogrlica. «Novi glas», Banja Luka.